Turski prodor obilježava kraj prve i početak druge etape u razvoju bugarsko-hrvatskih odnosa koji se nastavljaju do oslobođenja Bugarske od osmanske vlasti 1878. Drugu etapu karakterizira jačanje tendencija za uzajamnim upoznavanjem dvaju naroda. Tijekom spomenutih stoljeća Bugari su pod osmanskom vlašću, a hrvatske zemlje pod ugarskom, bizantskom, turskom, mletačkom, austrijskom i francuskom. Unatoč tomu, i kod Bugara, a osobito kod Hrvata, izgrađuje se svijest o slavenskoj zajednici i južnoslavenskoj solidarnosti u njihovoj borbi protiv nacionalnih tlačitelja. Otvoreno se može reći da se do oslobođenja Bugarske 1878. odnosi Bugara i Hrvata razvijaju jednostrano. Ograničeni su na područje tradicionalnih kulturnih kontakata, a inicijativa dolazi, iz razumljivih razloga, s hrvatske strane.
Ta jednostranost posljedica je različitoga državno-političkog statusa dvaju naroda. Bugarska je državnost pogažena, a Bugari vode borbu za nacionalni opstanak. Hrvatski narod uspijeva očuvati jedan dio svojih zemalja slobodnima i priječi put Turcima prema Europi uz cijenu brojnih žrtava. Hrvatska raspolaže širokom autonomijom i u okviru unije s Ugarskom i u okviru Habsburške Monarhije koja njome upravlja. Hrvatska je državnost ograničena, no očuvana. Zbog toga u Hrvatskoj postoje uvjeti koji predodređuju dublji interes i sveobuhvatniji pogled na svijet, na Južne Slavene i na Bugare kao njihov dio – pogled koji nadahnjuje djela Mavra Orbinija, Jakova Lukarevića, Junija Rastića, Pavla Rittera Vitezovića, Franje Ksavera Kuhača i Andrije Kačića Miošića. Zbog toga u Hrvatskoj ideja o južnoslavenskom zbližavanju i jedinstvenom djelovanju nalazi realan izraz i u trajnijem i živom interesu za sudbinu Bugara, njihov jezik i kulturu.
U Hrvatskoj ta ideja prerasta u težnju da se upozna bugarski narod te u napore hrvatske inteligencije da potpomogne razvoj bugarske kulture i prosvjete, kao i bugarske nacionalne ideje. Time se priprema tlo za južnoslavizam, koji su osmislili biskup Josip Juraj Strossmayer i Franjo Rački početkom šezdesetih godina 19. stoljeća. Oni zagovaraju ideju o kulturnom i vjerskom jedinstvu južnih Slavena kao etapu prema njihovoj kasnijoj političkoj federaciji. U okvirima kulturne akcije za južnoslavensko zbližavanje koju zagovaraju Strossmayer i Rački u drugoj polovici 19. stoljeća, Bugari zauzimaju važno mjesto. Godine 1859. biskup Strossmayer predlaže Draganu Cankovu pomoć u aktiviranju bugarskog prosvjetnog i oslobodilačkog rada u Makedoniji. Vlastitim sredstvima 1861. u Zagrebu tiska Bugarske narodne pjesme braće Miladinov s makedonskim i bugarskim narodnim pjesmama, a istodobno je i pokrovitelj unijatskog pokreta u bugarskim zemljama. Interes za istočno pitanje i bugarsku problematiku uvelike se upleće u stvaralaštvo Ivana Kukuljevića Sakcinskog, Eugena Kvaternika, Ante Starčevića, Petra Preradovića, Stanka Vraza i osobito u stvaralaštvo Franje Račkoga, koji je od mnogih svojih članaka o bugarskoj prošlosti i kulturi (1861/63.) sastavio Povijest Bugarske, koja je do danas ostala u rukopisu, ali je u bugarskom prijevodu objavljena 1999. Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, koju su 1866. osnovali Strossmayer i Rački, počinje u svojim izdanjima objavljivati i djela bugarske tematike te uspostavlja veze s Bugarskim književnim društvom, poslije Bugarskom akademijom znanosti i umjetnosti.
Godine 1862. Hrvat V. Perec, odvjetnik iz Plovdiva, počinje objavljivati prvi bugarski pravni časopis Zakonovedec.
U časopisima i knjigama za Hrvatskog narodnog preporoda, koji je pod ilirskim imenom pokrenuo cijelu Hrvatsku, nalazimo sjajne tekstove o Bugarskoj i Bugarima. Danica ilirska i Kolo objavljuju opise života i običaja, političku povjesnicu i narodne pjesme. To djelovanje nastavljaju Arkiv, Neven, Književnik i Vienac. Autori tekstova i priloga su književnici i ugledni kulturni i javni radnici na tom polju. Posebno se ističu Kukuljević i Rački poticani i pomagani od velikog Strossmayera. Franjo Ksaver Kuhač objavljuje bugarske pjesme u zbirci Južnoslovjenske narodne popievke (1881.) Harambašić prevodi bugarske pjesme i pjeva Bulgariji. Hrvatska enciklopedija 1887. donosi iscrpne leksikografske jedinice o Bugarima i Bugarskoj. Fran Mažuranić svoju knjigu Lišće započinje crticom Bugarin.
Matica hrvatska u svojoj kolekciji Slike iz obćeg zemljopisa objavljuje zemljopis i povijest ondašnje Bugarske. Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, koju su 1866. osnovali Strossmayer i Rački, počinje u svojim izdanjima objavljivati i djela bugarske tematike te uspostavlja veze s Bugarskim književnim društvom, poslije Bugarskom akademijom znanosti i umjetnosti.
