Oslobođenjem Bugarske počinje treća etapa u razvoju bugarsko-hrvatskih odnosa, koja se nastavlja do kraja Prvoga svjetskog rata i uključivanja Hrvatske u sastav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, stvorene Versailleskim mirovnim ugovorom (prosinac 1918.). Oslobođenje Bugara pretpostavlja obogaćenje odnosa s Hrvatima. U godinama od 1878. do 1914. uzajamni je interes ravnopravan. Nastavljajući s tradicionalnim simpatijama i produbljenom znanstvenom i kulturnom suradnjom, sada se u odnosima dvaju naroda izražava i nastojanje utvrđivanja zajedničkih nacionalno-političkih interesa. U toj etapi i Bugari usmjeravaju svoju pozornost prema političkom životu Hrvata (dovoljno je spomenuti da je prvi pokušaj stvaranja radikalne političke formacije djelo bugarskog studenta u Zagrebu, Ilije Milarova). Bugarska javnost toplo podupire nacionalnoslobodilačke težnje hrvatskog naroda, traži dodirne točke s hrvatskom nacionalnom politikom te ju nastoji pridobiti kao saveznika. Moralna potpora koju Bugari pružaju hrvatskom nacionalnoslobodilačkom pokretu u tom razdoblju, pokazuje da bugarski narod, koji energično teži rješavanju svoga nacionalnog pitanja, istodobno iskazuje i duboko razumijevanje za rješavanje hrvatskoga nacionalnog pitanja. Isto raspoloženje može se osjetiti u tim godinama i u Hrvatskoj.
Već, tradicionalno hrvatsko sudjelovanje u sudbini Bugara i konkretno se izražava – Hrvati (Stjepan Jurinić, Krunoslav Heruc i drugi), sudjeluju kao dragovoljci u Srpsko-bugarskom ratu 1885, pozdravljaju bugarske pobjede za vrijeme Balkanskog rata, provode mitinge za potporu, organiziraju misije Crvenoga križa, skupljaju pomoć za bugarske vojnike i dr. U tim, za Bugare teškim trenucima, hrvatska periodika i hrvatski intelektualci odašilju svakojake kritike na adresu »okružene sa svih strana, ali neslomive Bugarske«, kako se izrazio veliki hrvatski političar Stjepan Radić koji podupire bugarske interese.
U godinama uoči Prvoga svjetskog rata Hrvati nastavljaju pružati realnu pomoć u razvoju bugarske znanosti i prosvjete – više od 500 Bugara obrazuje se u Hrvatskoj. Nakon povratka u domovinu postaju ugledni znanstvenici, političari i društveni djelatnici – to su Svetislav i Ilija Milarov, Spas Vacov, Georgi Zlatarski, Mihail Sarafov, Ljubomir Miletič, Ivan Sarafov, Stefan Šivačev, Nikola Atanasov i mnogi drugi. Neki od njih žene se Hrvaticama, što pridonosi učvršćivanju veza između dvaju naroda. (Opširnije u: Bugarski studenti)
Hrvati iskazuju konkretnu pomoć i u stvaranju Državne tiskare u Sofiji. Od 1880. do 1916. hrvatski tiskari sa svojim obiteljima rade u Sofiji, a njihova udruga Hrvatska zadruga, koju vodi sveučilišni profesor Stjepan Jurinić, razvija široku djelatnost u zbližavanju dvaju naroda.
Konkretne zasluge u tom smislu imaju kako ravnateljica Ženske gimnazije u Sofiji Klotilda Cvetišić-Kreneis (nagrada Kneza Ferdinanda za zasluge) tako i hrvatske Sestre milosrdnice, koje su organizirale školu za bolničarke u Bugarskoj.
Izgrađuju se stabilne i aktivne veze u području znanosti i kulture. To se u posebnoj mjeri odnosi na veze između Hrvatskoga narodnoga kazališta i Narodnoga kazališta u Sofiji. Organiziraju se turneje umjetnika i pjevača, glazbenika i baletnih umjetnika, razmjenjuju se gostovanja kazališnih predstava. (predlažem ubaciti poveznicu Kazališne veze – pano).
Bugari i Hrvati prevode književna dostignuća svojih autora (August Šenoa, Fran Gundrum i August Harambašić prevode djela Ivana Vazova), bugarska tematika sve se više nameće hrvatskoj književnosti i dramaturgiji.
Ivan Benigar (1883-1950) 1903. kreće pješice iz Zagreba preko Sofije do Varne, na tisućukilometarsko putovanje, skupljajući etnografsku i drugu građu o Bugarima i kao rezultat toga iskustva sljedeće godine u Zagrebu objavljuje Bugarsku slovnicu s čitankom (Българският буквар), prvu takve vrste na hrvatskom jeziku.
Produbljuju se znanstveni kontakti – primjer za to je plodna suradnja bugarskih znanstvenika Ljubomira Miletića, Benje Coneva, Ivana Šišmanova s Vatroslavom Jagićem. Veliki hrvatski slavist ima neprijeporan prinos u popularizaciji bugarskog jezika i književnosti te zaštiti bugarskih nacionalnih interesa. Dokazuje da je starobugarski jezik prvi slavenski književni jezik, objavljuje starobugarske književne spomenike i štiti bugarsko nacionalno pravo u Makedoniji.
Godine 1904. Bugari i Hrvati aktivno surađuju u Udruženju južnoslavenskih umjetnika Lada – organiziraju se gostovanja i specijalizacije, razmjenjuju se izložbe. Jačaju kontakti u području športa i turizma.
Veze između bugarskog sportskog društva Junak i hrvatskog Sokola osobito su aktivne. U putopisu Put Beograd-Sofija-Carigrad Marijan Alković donosi opis puta iz Sarajeva na sveslavenski slet u Sofiju 1911, na kojemu je prisustvovao kao predstavnik sokolske župe bosanskih Hrvata »Tvrtko« iz Sarajeva. Neizmjerno veliku ulogu u zbližavanju ovih dvaju društava ima Franjo Bučar.
Sve to dovodi i do realizacije političkih kontakata. Izražavaju se uskim vezama BZNS-a i Hrvatske seljačke stranke. Godine 1911. vođa Hrvatske seljačke stranke, Stjepan Radić, posjećuje Bugarsku, 1917. tiska svoju knjigu Obnovljena Bugarska, u kojoj razvija tezu da su od svih Slavena Hrvatima najbliskiji Bugari, te gradi dojmljiv narodnopsihološki lik Bugarina. Iako 1914. Bugari i Hrvati ulaze u Prvi svjetski rat kao saveznici, ratne godine ipak su uzrok prirodnog slabljenja odnosa.
