Vladimir Fran Mažuranić (Novi Vinodolski, 26. ožujka 1859. – Berlin, 20. kolovoza 1928.). Svoju knjigu Lišće (1887.) započinje crticom Bugarin.

BUGARIN

Per aspera ad astra

S Vasiljem Minčovom drugovao sam u Zagrebu i u Pragu. Nada sve je ljubio svoju domovinu. Kad ga je pozvala na krvavu svadbu, on se je odazvao  –  –  –

U Srbiji ga ranilo u prsa. Rana zacijelila, ali on je ne preboli.

Pobolijevaše. Ginuo je sve više te više,  –  napokon je morao leći, da više ne ustane.

Često sam bio s ostalimi dugovi uz njega. Liječnik nam reče, da mu nije pomoći. Siromah Vasilije nije toga ni slutio. Bio je pun nade do zadnjega trenutka.

Kako je oduševljeno govorio o svojoj domovini!  Koli lijep san je snivao o njezinoj budućnosti!  Kakove osnove je snovao, –  kad ozdravi!  –  –  –

Baš su Rusi prelazili preko Balkana. Bugari su se dizali. I moj Vasilj htio je na Balkan.  “Moram ozdraviti”, reče, –  “svoj život sam dužan domovini”. Bio je pripravan žrtvu obnoviti  –  –  –

Pobratime! Jesi li sretan za zvijezdami?

Iz zemlje krvlju natopljene niklo stablo  s l o b o d e.  Pod njezinom sjenom ti se drugovi odmaraju i za dalnji posao krijepe.

Jesi li zadovoljan?  Bugarska je slobodna.  Bugarska će se i sjediniti i biti će svoja …

A što ću ti ja moći javiti o svojoj domovini, ako se još kada sastanemo?