Nakon svršetka rata i stvaranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (prosinac 1918.) postignuta bliskost u nacionalno-političkim odnosima dvaju naroda postupno kopni. Kulturne i znanstvene veze nisu više tako žive, a nakon uspostave diktature kralja Aleksandra 1929, i ti kontakti nailaze na ozbiljne zapreke od strane Beograda. Razdoblje od 1918. do 1941. može se izdvojiti kao četvrta etapa u bugarsko-hrvatskim odnosima.
Sada se, naravno, veze između Bugara i Hrvata prelijevaju u bugarsko-jugoslavenske veze, tj. prestaju biti dvostrane, s obzirom na to da Hrvatska ulazi u sastav Kraljevine Jugoslavije. Neovisno o nepogodnim uvjetima kojima je izložena bugarsko-hrvatska interakcija, tih se godina utvrđuje politička suradnja između ustaškoga nacionalističkog pokreta pod vodstvom Ante Pavelića i VMRO-a Vanče Mihailova. U travnju 1929. Ante Pavelić i Gustav Perčec posjećuju Sofiju, gdje potpisuju sporazum s Vančom Mihailovim o zajedničkoj borbi protiv diktature kralja Aleksandra s krajnjim ciljem odcjepljenja Hrvatske i Makedonije od Jugoslavije. Konkretan je čin tog sporazuma atentat na kralja Aleksandra u listopadu 1934.
U tom se razdoblju kontakti između Bugara i Hrvata u području znanosti i kulture nastavljaju, ali sve više počinju dobivati oblik osobnih kontakata. U okviru tih kontakata pohvalna je aktivnost Gustava Krkleca, Dobriše Cesarića, dr. Ivana Esiha, Lea Držića, Dragutina Tadijanovića i dr., koji održavaju bliske kontakte s bugarskim autorima i redovito informiraju hrvatsku javnost o razvoju kulturnog i književnog života u Bugarskoj.
Tradicionalno se mnogi Bugari školuju u Zagrebu, gdje studiraju uglavnom farmaciju, medicinu i agronomiju. U tom razdoblju njihov je broj oko 250 studenata.
