August Harambašić (Donji Miholjac, 14. srpnja 1861. – Zagreb, 16. srpnja 1911.) prevodi s bugarskog i objavljuje zbirku Bugarske pjesme (1886).

Pisao je pjesme, pjesničke pripovijesti, satire, libreta koja je uglazbio I. Zajc, feljtone te književne i kazališne kritike, šale i satire za humoristične časopise te nekoliko zbirki pjesama i priča za djecu (Mali raj, Smilje i kovilje, Zlatna knjiga za djecu). Većinu pjesama skupljenih u zbirkama Ružmarinke (1882), Slobodarke (1883), Sitne pjesme (1884), Tugomilke (1887) i Nevenke (1892) napisao 1882–84. Matica hrvatska izdala mu je Pjesničke pripoviesti 1889, a 1895. Izabrane pjesme. Prevodio je s bugarskoga, češkog, poljskog, ruskog, francuskog, talijanskog i njemačkog izvornika, ali često i iz stranih prijevoda. Za tisak je priredio svoj prijevod zbirke Bugarskih pjesama (1886).

Najpopularniji hrvatski pjesnik 1880-ih svojom je poezijom, čija je konstanta tematski paralelizam ljubavi prema domovini i ljubavi prema ženi. Svjesno se odrekavši dubrovačke tradicije hrvatske književnosti, uzore je našao u narodnoj i romantičarskoj poeziji. Njegova se, svojedobno iznimno aktualna i recepcijski značajna, poezija danas percipira ponajprije kao društvena, a manje kao književna činjenica.

Stjepan Matković i Ankica Šunjić 

Izvor: Hrvatski biografski leksikon

Bugarske pjesme Augusta Harambašića / Nevenka  Košutić Brozović

Upisavši studij 1879., Harambašić kao oduševljeni starčevićanac uz većinu zagrebačkih sveučilištaraca, dočekuje novi val bugarskih studenata koji u Zagreb stižu nakon oslobođenja Bugarske 1878., te sudjeluje na predavanjima o bugarskim temama i bugarskim književnim večerima. Informacija o tome kako je Harambašić naučio bugarski jezik nemamo, no iz njegove je korespondencije razvidno da se Harambašić intenzivno družio s bugarskim studentima, stoga je za pretpostaviti da je od njih i dobio tekstove dviju bugarskih pjesmarica (Narodna pesnopojka F. P. Vasileva, Trnovo 1880. i Pesnopojka ot razni  strani pesni i stihotvorenija, sobral Iv. Popov, Vidin 1884.) na temelju kojih je prevodio s bugarskoga (Ukupna djela, sv. II, str. 391.)

prilog: Harambašić, A. Zdravica Bugarima, Ukupna djela, sv. VII, str. 10; iz izvještaja riječke Slobode o sveučilišnoj zabavi što se u Zagrebu održala uz instalaciju novog rektora 18. listopada 1883.

Zatim nazdravi A. Harambašić bratskom bugarskom narodu kićenim riečima i zavidnom govorničkom vještinom. A rieči mu zadahnute s finim i izrazitim sarkazmom proti zajedničkom nam neprijatelju  krvniku… Na tu zdravicu uzvrati g. pravnik Abadžija, Bugharin, i na to obće zahtievanje bugarskim jezikom. Neopisivo na tu zahvalnicu oduševljenje.

Svoj prvi prijevod s bugarskoga – baladu Udova Petra Ivanova objavio je 1881., a 1882. u Viencu još pet pjesama pod naslovom Bugarske pjesme, ne naznačivši autore. Uz jednu narodnu pjesmu Oj vi gore, tamne gore, to su pjesme P. Ivanova Spi spokojno moje dijete, P. R. Slavejkova Ostajte mi braćo mila, I. Vazova Ljetna noć se krade tihi i H. Boteva Ti djevojko mlada.

Hrvatska stranka prava njeguje poseban odnos prema Bugarima, osobito nakon srpsko-bugarskog rata 1885. koji je završio porazom srpske vojske kod Slivnice, o čemu svjedoči i pravaški „list za  zabavu, pouku, umjetnost i književnost“ karakterističnog naziva Balkan. Harambašić je napisao posvetnu pjesmu i uredio prva tri broja. U objašnjenju Quiquerezove slike na ovitku časopisa kaže: slika na omotu našeg lista kaže… (citirano prema tekstu objavljenom u „Napomenama“ uz Harambašićeva Ukupna djela, sv. III (Lirika 1886 – 1902), str. 387-389.).

Pravaški dnevnik Sloboda 7. siječnja 1886. najavljuje i preporučuje Bugarske pjesme riječima: Pod tim naslovom izdati će g. Harambašić za mjesec danah svezak pjesamah prevedenih iz bugarskog jezika… (Ukupna djela, sv. III (Lirika 1886 – 1902), str. 389-390.).

Nakladom Ivana Krajača izlazi antologijica na 94 stranice gdje je, uz dvije Harambašićeve posvetne pjesme, objavljeno 38 prepjeva sedmorice pjesnika (Hristo Botev, Petar Ivanov, Ljuben Karavelov, D. Mišev, Petko Račev Slavejkov, Stefan Stambolov i Ivan Vazov) i nekoliko narodnih pjesama. To su tematski bile uglavnom rodoljubne pjesme, što je odgovaralo trenutku pojavljivanja zbirke.

Općenito uzevši, moglo bi se reći da je ova zbirka na brzinu rađena, autori su izmiješani, pa kako se uz neke pjesme ne navodi ime autora, ne može se sa sigurnošću ustvrditi koje su pjesme autorske, koje ne.

List Balkan od 15. IV. 1886. donosi nepotpisan osvrt u kojemu se donosi opširan prikaz same knjige s mnogo podataka o njezinu nastanku.

Harambašićevi prijevodi tečni su i čitki, slijede isti stih i ritam, nastoje sačuvati rime, no uslijed toga dolazi i do određenih odstupanja od originala koja si je prevoditelj „cum licentia poetica“ dopuštao. Usporedimo li pak pjesme koje je najprije objavio u periodici s onima u knjizi, uočavamo da je u knjizi provodio sitne ispravke, pri čemu je u većini slučajeva modernizirao svoj izraz i našao uspješnija ritmička rješenja.

Bez obzira na neke semantičke nedostatke, Harambašićev je prepjev i čitak i tečan. Pjesnik je svakako dobro poznavao Boteva i imao je s njim mnogo dodirnih točaka i u životu i u pjesničkom stvaralaštvu. Harambašić je inače lako potpadao pod utjecaj pjesnika koje je volio i čitao (npr. Jove Jovanovića Zmaja) i/ili prevodio (npr. Heinea), na što su upozoravali već i njegovi suvremenici, tako je i Botev mogao na njega i kao na čovjeka i kao na pjesnika utjecati. Ta mržnja na Nijemstvo i Austriju nadahnula ga je da je izdao Bugarske pjesme – prijevode bugarskih pjesnika H. Boteva, P. Slavejkova, Lj. Karavelova. Fanatična mržnja prema Turcima, koja izbija iz svih bugarskih pjesama, pozivi na oružanu borbu protiv njih, zapravo su samo maska da se pod firmom bugarske borbe protiv Turaka raspaljuje bojovnost protiv stvarnog neprijatelja: Austrije. Duh Slobodarki isti je kao i duh Bugarskih pjesama. Da npr. stihovi Hrista Boteva ne nose oznake autorstva, čovjek bi ih bez sumnje držao Harambašićevima:

Potkrijepi i ruku

Kad se rod mi digne jadni,

Ah, da i ja u toj borbi

Nađem dični grob svoj hladni.

Još je jače taj moment utjecaja istaknuo i razradio bugarski slavist i komparatist Ilija Konev, koji je u svojoj knjizi o književnim međuodnosima posebnu studiju posvećuje mjestu Hrista Boteva u srpskoj i hrvatskoj književnosti, gdje prikazuje i objašnjava veze Harambašića s Bugarima uopće, a posebice s Botevim, ne samo na polju rodoljubne lirike gdje je taj utjecaj najjači, već i na području ljubavne poezije, gdje se njegovo mladenačko poimanje ljubavi kao duševne naslade ili patnje zamjenjuje gnjevnim protestom sviješću da bez nacionalne slobode nema niti prave ljubavi, niti osobne sreće.  (str. 293.) Konev među pjesmama i stihovima u kojima se osjeti utjecaj bugarskog pjesnika posebno se osvrće na baladu Hadži Dimitar i njezine odjeke u Harambašićevoj poeziji. (295–296.)

Harambašićev je prijevod Botevljeve poezije prvi do sad poznati prijevod velikoga broja bugarskog pjesnika na bilo koji južnoslavenski jezik, a Harambašićeva je knjiga Bugarske pjesme, koliko mi je poznato prva antologija bugarske poezije objavljena izvan same Bugarske.

Izvor:
Brozović, N. Bugarske pjesme Augusta Harambašića // Odnosi Hrvata i Bugara od X. do XIX. stoljeća s posebnim osvrtom na vrijeme Dubrovačke Republike. [Prijevodi referata s bugarskog jezika Katica Brajković, Raško Ivanov; prijevod sažetaka na engleski jezik Damir Karbić, Zoran Ladić; uredništvo Dalibor Brozović … et al.]. Zagreb: Hrvatsko-bugarsko društvo, 2003. (Zagreb  ITG),  str. 163-178;