Crtica Bugarin Frana Mažuranića prvi put je tiskana u Vijencu (1885.), a zatim i dvije godine poslije u njegovoj knjizi Lišće. O kontekstu nastanka ove crtice pisao je Franjo Bučar (1866.-1946.), književni povjesničar i dobar poznavatelj bugarskih prilika. Bugarski učenici počeli su pomalo nestajati iz Zagreba već nakon prve mobilizacije za oslobođenje Bugarske 1885. godine. 23. studenog te godine velika povorka od tisuću bugarskih i hrvatskih đaka zaputila se na Južni kolodvor pjevajući hrvatske davorije. Redarstvo i madžarsko činovništvo nije htjelo pustiti povorku na peron, no oni se sami probiše. August Harambašić na peronu je, popevši se na stolac, zanosnim govorom zaželio sve najbolje braći Bugarima. Nakon otpjevane bugarske himne Šumi Marica mladi momci uz veliko klicanje krenuli su u svoju domovinu.

Osamostaljenje Bugarske dočekano je u Hrvatskoj kao olakšanje i uspjeh bratskog naroda, čemu doprinosi i August Harambašić objavivši svoje prepjeve Bugarskih pjesama, prvo kao urednik u svome časopisu Hrvatska vila: list za zabavu, pouku, umjetnost i književnost, 1882., potom ih je i tiskao 1886.