Povijest hrvatske glazbene historiografije bilježi rijetke priloge inozemnih autora, a još su i danas nehrvatski autori, koji su pokazali zanimanje za hrvatsku glazbenu povijest, zaista malobrojni. Stoga se svaki takav prinos hrvatskoj glazbenoj historiografiji ranijih razdoblja može držati kuriozitetom.
Među njima je nedvojbeno najveći pothvat učinio istaknuti bugarski muzikolog Ivan Kamburov (1883. – 1955.) svojom glazbenopovijesnom sintezom o hrvatskoj glazbi. Od svih dosad objavljenih povijesti hrvatske glazbe to je jedina kojoj autor nije Hrvat. Zato je teško objašnjivo da za tu knjižicu hrvatski muzikolozi uglavnom nisu znali. Štoviše, ona se uopće ne spominje u postojećim povijestima glazbe hrvatskih autora.
Kamburov je svoju knjižicu H’rvatska muzika. Minalo i s’vremenost’ (Hrvatska glazba. Prošlost i sadašnjost) objavio u Sofiji 1942. godine, dakle u doba revitalizacije u međuratnom razdoblju zamrlih hrvatsko-bugarskih veza kad je, govoreći rječnikom bugarskog književnika Stilijana Čilingrinova, nastupila „faza euforije u kojoj se nadoknađivao dvadesetogodišnji zaostatak.“
Na temelju uvida u sadržaj ove male knjižice jasno je da ona nije rezultat osobnih istraživanja Kamburova, a on sam ne navodi moguće izvore i literaturu. Međutim, s obzirom na činjenicu da Kamburov u svom pregledu povijesti hrvatske glazbe spominje, među ostalim Širolinim radovima, i njegov Pregled povijesti hrvatske muzike, objavljen dvadeset godina ranije, temeljna je pretpostavka bila da se i sam poslužio tom knjigom. Daljnjim iščitavanjem to se nedvojbeno potvrđuje. Moglo bi se reći da je Kamburovljeva knjižica zapravo svojevrsno, nažalost nedovoljno precizno, digest izdanje Širolina Pregleda. Ističući kulturne, poglavito glazbene veze dvaju naroda, Kamburov drži napose važnima objavljivanje zbornika bugarskih narodnih pjesama braće Miladinov 1861. u Zagrebu, utjecaj što ga je u Bugarskoj imala hrvatska narodna himna Lijepa naša domovina, koju su Bugari prigrlili podmećući pod melodiju bugarski tekst, te veliku popularnost Zajčevih i Novakovih (vjerojatno Vilka Novaka) zborova. Među njima osobito se ističe Zajčev zbor U boj, u boj, koji se u bugarskoj javnosti čak držao bugarskom skladbom. Važnim događajem u jačanju bugarsko-hrvatskih veza u „najnovije doba“ Kamburov drži i postavljanje Gotovčeve opere Ero s onoga svijeta na scenu Narodne opere u Sofiji 1939. godine „s golemim uspjehom“.
Nevelika knjiga Ivana Kamburova ostala je do danas jedina monografska glazbeno-povijesna sinteza o hrvatskoj glazbi nastala iz pera inozemnog autora. Budući da je pisana na bugarskom jeziku, razvidno jest da je bila namijenjena poglavito bugarskoj čitalačkoj publici s ciljem pružanja osnovnih informacija. Zato je šteta da se Kamburov, pišući svoj rad, najvjerojatnije ipak nije konzultirao s nekim hrvatskim kolegom, jer bi njegov pregled hrvatske glazbe bio precizniji i kompletniji. Dok recepcija knjige u Bugarskoj nije istražena, u Hrvatskoj je s kulturološkog motrišta u dnevnom tisku sjajno ocijenjena i prepoznata kao važan prinos razvijanju bliskih glazbenih, odnosno kulturnih odnosa s Bugarskom, ali je potpuna muzikološka recenzija, koliko je zasad poznato, ipak izostala.
Naposljetku valja istaknuti da H’rvatska muzika Ivana Kamburova danas dakako nema „uporabnu vrijednost“. Ali, postavši i sama povijesnom građom, ona svjedoči o povijesnom trenutku u kojemu se, nastojeći intenzivirati kulturne veze dvaju naroda, bugarski muzikolog prihvatio pisanja povijesti hrvatske glazbe. Zato ta mala knjižica nikako ne smije biti zaobiđena u radovima koji se bave povijesnim mijenama same discipline hrvatske, ali i bugarske glazbene, pa i kulturologijske historiografije.
Sanja Majer-Bobetko, Zavod za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU
Opširnije: Majer-Bobetko, Sanja. Ivan Kamburov’s Book on Croatian Music History. // Arti musices : Croatian Musicological Review, Vol.39 No.1 June 2008.
