Vesna Parun (1922. – 2010.)
Poznanstvo s dvoje bugarskih književnika Radojem Ralinom i Blagom Dimitrovom na Omladinskoj radoj akciji na kojoj je kao studentica filozofije sudjelovala 1947. u izgradnji pruge Šamac – Sarajevo, zauvijek ju je vezalo uz Bugarsku. „Od tog trenutka Bugarska je ušla u moj život i postala moja sudbina“3, „moja pradomovina bogumilska“4. Stalno joj se vraćala u periodu od 1962. do 1967.
Živeći u Sofiji, u centru grada, za razliku od Zagreba, gdje je njezina kućna adresa bila na samoj periferiji grada, mogla je do sita uživati u kulturnim sadržajima, posebno u kazališnoj ponudi satiričkog kazališta Suza i smijeh, (gdje je, usput rečeno, i naš Adam Mandrović bio angažiran kao glumac u redatelj u periodu od 1898. do 1902.) U blizini hotela Slavjanska beseda u kojem je odsjela, „sve dok im i ondje nije vlast, kako to biva i kod nas, podrezala neposlušni jezik“.
Jedan od glavnih glumaca tog kazališta, Veli Čaušev, prevodio je njezine tamo napisane šansone, koje je uglazbljivao bugarski skladatelj Peter Stupel. Honorarima dobivenim za tekstove, u ono vrijeme „moderne“ (Prozorec na sjever, prozorec na jug, Sofijski perivoji…), koji su se snimljeni na pločama masovno distribuirale po Kini i SSSR-u, uspjela se sama izdržavati na tim, tada čestim, boravcima u Bugarskoj.
I tako sve do „zlehude godine 1968.“. Bugarsko-hrvatski državni, pa tako i kulturni odnosi se kompliciraju, protiv nje se u Bugarskoj vodi parnica zbog optužbi za špijunažu. O tome nešto više piše D. Derk „jer je bila iz Titove Jugoslavije, a Tito je u tom praškom proljeću bio uz Dubčeka, a ne uz Brežnjeva“ Na sofijskom sudu pravde imala je sedam mučnih parnica. To je bio razlog za raskidanje kratkotrajnog braka s Bugarinom Ljubenom Žekovim, kojemu su bili svjedoci čuveni bugarski esperatist Ivan Dobrev i filozofkinja i glazbenica Vesela Nestorova, usprkos činjenici da je bio upisan u matične knjige u Kirkovskom rajonu u Sofiji.
O tome više piše knjizi Noć za pakost, Moj život u 40 vreća.
”Umjesto da odem momku u svatove, kad se iz Pariza vratio u Beograd, ja krenuh nekamo nasumce. I stigoh do Bugarske. U Orfejevu kolijevku, zapravo; ali kad se osvijestih – to Trakija nije, i Orfeja tu nema, a ni bogumila… u Sofiju odlazih također u neku vrst poluprogonstva, bez ičijeg blagoslova, ili potpore, kao slobodan umjetnik i slobodna građanka… da pišem, prevodim i ako hoću – da se čak i udam, jer mi je dodijalo biti vječnom studenticom i usidjelicom Badelove petnaest. Sada na ovoj od simboličnih tvorničkih boca kreiranoj hridi ostadoh potpuno sama raskrstivši po sili politike, nakon ulaska sovjetskih trupa u Prag u kolovozu 1967. i s tom mojom »drugom domovinom« kao i s mužem Ljubenom Žekovim. …neveliku zemljopisnu kartu države Bugarske nalijepila sam na zid, iznad neupotrebljiva plinskog štednjaka, pa sjela ondje i u nju dugo, rezignirano gledala… Opraštala sam se tako, bez riječi, i od lijepoga srcu mi priraslog Dunava na sjeveru te zemlje, od Silistre pa do Vidina uzduž rumunjske granice… ali i od još draže mi Varne i Sozopola na istoku, od krcato nesređenih uspomena i nedovršenih strofa zlatnopješčane crnomorske obale…”
O tim parnicama piše i u pogovoru knjizi Smijeh od smrti jači (152. str), a vezano uz nastanak zbirke Gong i pješčana ura.
„A ja sam, u međuvremenu, s pješčanom urom u srcu i gongom u glavi prelazila bugarsku granicu, vodila s onu stranu Stare planine ultrakafkijanske parnice gotovo na život i smrt, učila se od velikog disidenta Radoja Ralina – ždanovskog, todorpavlovskog i todorživkovskog izopćenika – pisati parodiju, satiru, epigram. Time naoružana vraćah se rodnoj grudi, gdjeno me -nu idile – papige i gavrani obasuše brbljanjem i kvazipolitičkim klevetanjem. Hvala im.“
Književne veze s Bugarskom čitavog je života njegovala. Njezine su stihove na bugarski ponajviše prevodili Gančo Savov, Blaga Dimitrova, Ivan Kolarov, Simeon Vladimirov, a Vesna Parun prevela je čitavu plejadu bugarskih pjesnika, koji bi objedinjeni mogli sačinjavati reprezentativnu antologiju bugarske poezije druge polovice 20. st. Među njima su: Pejo Kračolov Javorov, Geo Milev, Dimčo Debeljanov, Hristo Jasenov, Penjo Penev, Nikolaj Liliev, Elin Pelin, Nikola Vapcarov, Dora Gabe, Elaisaveta Bagrjana, Dimitar Pantelejev, Veselin Hančev, Aleksandar Gerov, Blaga Dimitrova, Pavel Matev, Andrej Germanov, Radoj Ralin, Sl. Hr. Karasalvov, Ljubomir Levčev, B. Božilov, Stanka Penčeva, Stefan Canev, Damjan Damjanov, Valeri Petrov, Vanja Petkova, I. Kolarov, S. Vladimirov, Valentina Radinska i dr. Posljednje kontakte s bugarskim pjesništvom ostvaruje potkraj devedesetih u Hrvatskom slovu,
O svom izboru prevođenja s bugarskog, Vesna Parun piše: „Bugarske se poezije ni tad ne odrekoh, nego nastavih prevoditi one novije pjesnike laganije mi od Jasenova, budući da su nakon Hruščovljeva skidanja zabrane slobodnog stiha svi mladi talenti jatimice pohrlili „u slobodu“. Recitirala sam po školama ili Domovima kulture, u Zagrebu, privatno jer nakladnici za književnost začetu pod Starom planinom, u srcu Balkana – gorja, nemahu začudo nimalo ni sluha ni interesa. Mene su smatrali – već po muškoj tradiciji – inferiornom, a moj estetski ukus nastranim i demodiranim. (iz predogvora zbirci Viteški zamak Hriste Jasenova)
Zbirka Vjetrovi Trakije, objavljena 1964. napisana je upravo u Bugarskoj i posve njome inspirirana. U Vjesniku je kasnih šezdesetih objavljivala ciklus putopisnih eseja o Bugarskoj Na drugo more6. Knjiga Nedovršeni mozaik, zbirka feljtona, putopisa, kritika i eseja7donosi nam prekrasne putopisne zapise po Bugarskoj: More bez sunčevih zalazaka, Djevojčica i vjetar, Probuđeni bakrorez, esej Dobro jutro, nepismeni: pohvalu pismenosti nastalu nakon jednog povratka iz Bugarske, koji je napisala inspirirana otkrićem da je u susjednoj Bugarskoj blagdan pismenosti u čast sv. braće Ćirila i Metoda izdignut na razinu najvećeg i najraskošnijeg državnog praznika, te esej o poeziji Penje Peneva i Hriste Jasenova Majstori patnje. Danas ću nešto više reći o dvjema monografijama upravov ovih pjesnika.
Bibliografija prijevoda
Penev Penjo. Poezija. Zagreb: Izdavačko knjižarsko poduzeće Mladost, 1971.
Jasenov, Hristo. Viteški zamak. prepjevala Parun, Vesna, Nakladnik [Stubičke Toplice]: Vesna Parun, 2006.
