“Koji su i tko su ti diplomati bez diplomatskih putovnica, koji su proširili bugarsku slavu još prije uskrsnuća Bugarske države nakon Oslobođenja 1878. g.?” (Georgi Irinkov, bivši predsjednik Društva Bugara u Mađarskoj)
Vrtlari, bugarski vrtlari su ti diplomati, koji su više od stoljeća i pol, na sjever i jug, na istok i zapad, putovali, pronoseći slavu Bugarske i predstavljajući skromni i marljivi bugarski narod u vrijeme kad nije bilo telefona, televizije i interneta. Bugarsko vrtlarstvo je svojevrsni fenomen, struka koju su putujuće bugarske vrtlarske kompanije širile Europom i svijetom.
Prvi bugarski vrtlari na hrvatsko tlo došli su u razdoblju 1850.-1855. godine i stvorili svoj prvi vrt u Osijeku ili Vukovaru, nedugo zatim u Vinkovcima i Slavonskom Brodu. U Zagrebu, na rubu Maksimirske šume, oko 1871.-1875. g. pojavile su se zemunice u kojima su spavali vrtlari i radnici iz bugarskih vrtlarskih kompanija. 1895. g. bilo ih je oko petnaestak.
Veliku konkurentnost bugarski vrtlari postižu zahvaljujući svom izuzetnom radu, vrlo skromnom načinu života i poslovičnoj štedljivosti. Radni dan u vrtu ponekad je trajao 20 sati! Nije slučajno nastala sljedeća anegdota: kada radnici idu na spavanje, objese opanke na zid i zanjišu ih. Kada se oni probude, opanci se još njišu. Tako dugo su spavali.
Diana Glasnova. Iz predgovora monografiji Bugarski vrtlari u Hrvatskoj (str. 5-7)
Reprodukcija crteža Bugari na Trgu Menci Klementa Crnčića (1865.-1930.) objavljena je u Savremeniku: mjesečniku Društva hrvatskih književnika u Zagrebu, god. 10 (1915.), br. 5-6, [između str. 184 i 185]
– – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – –
Zanimljivo je pozabaviti se onim ljudima koji su više od jednog stoljeća uzgajali povrće za gradsko stanovništvo brojnih velikih gradova Europe. Bili su to Bugari. Njihov je rad bio prepoznat i kod nas i u svijetu. Ovi skromni i vrijedni ljudi su svojim proizvodima, povrćem, hranili bogate i siromašne. Vrtlari i povrtlari iz Bugarske, nakon što su naučili vrtlarski obrt u Carigradu, naselili su se u Bukureštu, Beogradu, Zagrebu i drugim gradovima. Svojim su umijećem i ustrajnim radom golemom broju građana priskrbili jednostavnu, zdravu, svakodnevnu, prirodnu hranu. S nevelikih prostora svojih povrtnjakâ, koje su zakupili, svakodnevnim radom, u tri godišnja doba: u proljeće, ljeto i jesen nudili su zemaljska dobra: hranu za sve slojeve društva. Naučili su i domaće ljude proizvoditi povrće na okućnicama, prodajući im zdrave sadnice.
Među građanima Zagreba, posebice među susjedima s kojima su živjeli u slozi, Bugar je postao pojam za povrtlara. Bugar nije bio samo etnički pojam, nego se utvrdio među stanovništvom onovremenoga Zagreba kao bugar, tj. čovjek po zanimanju povrćar, odličan proizvođač povrća koje se kao dobra hrana svakog dana našla na stolu u brojnim kućama diljem grada.
Koliko su ljudi spasili od gladi, bolesti, neishranjenosti! I za veoma mali iznos novca, kad je prošlo vrijeme trgovanja na tržnicama, prije njihovih zatvaranja, Bugari su ono povrće što je ostalo skupili u hrpice te posljednjim kupcima ponudili za najnižu cijenu, kovanicu koju su kupci također nazivali „bugar“. Tako od druge polovine XIX. stoljeća do novih političkih odnosa, sredinom XX. stoljeća, kad se više nisu mogli vratiti u Hrvatsku. Na njihovim parcelama izrasli su neboderi…
Bugarski su povrtlari zaslužni za razvitak i napredak gradske kulture i civilizacije u onome u čemu svi sudjeluju: za stolom, pri jelu i zajedništvu obitelji. Bugarski povrtlari su opskrbljivali gradsko stanovništvo novim, do tada uglavnom manje poznatim proizvodima: paprikom, patlidžanima, rajčicama, tikvicama.
Akad. Josip Bratulić
Lit.: Glasnova, Diana. Bugarski vrtlari u Hrvatskoj: monografija. [Prijevod Katica Sedlar]. Zagreb: Nacionalna zajednica Bugara u Republici Hrvatskoj, 2014. (Zagreb : ITG), 407 str. : ilustr., faks.
