„Polica s knjigama iz djetinjstva odgovorna je za ostatak života.“ Osip Mandeljštajm
Koliko znamo o bugarskoj dječjoj književnosti danas? S obzirom na činjenicu da su zadnji prijevodi bugarske dječje književnosti uvršteni prije pedeset godina u antologiji Tamo negdje preko gora: izabrane priče (1), usudila bih se reći – vrlo malo. A nekad su bugarski naslovi bili visoko cijenjeni te su dodjeljivani i kao nagrade najboljim učenicima.(2) Osim toga, priče Angela Karalijčeva, kao i Nevjerojatni doživljaji jednog dječaka – Jana Bibijana iz pera Elina Pelina (3) bili su omiljeno lektirno štivo u četvrtom razredu, o čemu nam svjedoči i Veljko Barbieri u svome putopisu Snovima prema Bugarskoj (4), a bugarske narodne priče čitale su se obavezno i u petom razredu osnovne škole.
Da Bugari „imadu vrlo dobru dječju književnost koli u izvoru toli još više u prijevodu“ pisao je još 1917. godine Stjepan Radić u knjizi Obnovljena Bugarska(5), navodeći da se „neke dječje knjige prodaju i na desetke tisuća primjeraka.“
„Što god ima najboljega u dječjoj književnosti ruskoj, francuskoj, engleskoj, njemačkoj i talijanskoj, to je sve prevedeno na bugarski i izdano vrlo ukusno i jeftino, pa se zato i neke dječje knjige prodaju i na desetke tisuća primjeraka. (…) Pojedini dječji listovi rašireni su u deset, petnaest pa i više tisuća primjeraka. Svi se ti listovi izdaju nastojanjem pojedinca, a cijena im je 1 i pol do 2 K. …“ citat iz Obnovljene Bugarske.
O razvoju bugarske dječje književnosti u prvoj polovici prošlog stoljeća iscrpno u pogovorima svojih prijevoda pišu Joza Živković i Ivan Esih, te navode da se poslije rata od svih grana bugarske književnosti najbujnije razvila upravo književnost za djecu. Ministarstvo narodne prosvjete bogato je nagrađivalo pisce, ilustratore i nakladnike. Popularizaciji dječje književnosti doprinosile su i popularne radio-emisije u kojima su pisci ili glumci čitali djela za djecu, te dječji časopisi i novine. Među najpopularnijima bili su najstariji časopis za mladež Svetulka, koji izlazi od 1904., a uređivali su ga i u nas prevođeni Elin Pelin i Aleksandar Spasov, te Detska radost, kojeg je uređivao jedan od najplodnijih dječjih pisaca Ran Bosilek.
Dok su se u Bugarskoj knjige za odrasle tiskale obično u dvije tisuće primjeraka, knjige za djecu imale su dvostruko veću nakladu. Redovito su ih lijepo i ukusno, mnoge čak i raskošno, opremali vrhunski bugarski umjetnici, slikari i ilustratori, kao što su Aleksandar Božinov, Ilija Beškov (Anica i Pripoviesti Angela Karalijčeva), Mihail Tuzsuzov i N. Nikiforov (Jan Bibijan Elina Pelina). A da bi knjige bile što pristupačnije i najsiromašnijima, Ministarstvo narodne prosvjete objavljivalo je djela najboljih bugarskih pisaca za djecu, čime je dječja knjiga dobila uistinu veliki značaj u odgoju djece, a štivo za najmlađe stizalo je i u najzabačenija sela.
„Bugarska književnost za djecu i mladež jedna je od vodećih u svijetu. Tom je uzponu pomoglo, što su se pisanja za mladež latili i najbolji književnici, a i pomoć ministarstva narodne prosvjete, koja obilno nagrađuje ne samo pisce najboljih domaćih djela, nego i njihove ilustratore i nakladnike.“(6)
Prve prijevode bugarskih narodnih priča donosi nam Vjenceslav Zaboj Marik u antologiji Izabrane narodne pripovijetke Slavena (7), a potom i hrvatska književnica i pedagoginja Antonija Cvijić Kasowitz (1865. – 1936.) u tri toma antologije Slavenske priče, objavljene između 1922. i 1925. godine. Inspirirana tim bugarskim narodnim pričama (Bugarsko gostoprimstvo, Pasjoglavci, Garetina ide s mrtvim bratom, Mujo i Indže – vojvoda), napisala je i u Vijencu 1923. godine objavila priču Marika, kraljica samodiva, po motivima iz bugarske narodne pjesme (8).
Nesumnjivo veliku ulogu u popularizaciji bugarskih dječjih autora tridesetih godina 20. st. u Hrvatskoj odigrao je i Ljudevit Krajačić (1882. – 1970.), ugledni zagrebački dječji pisac, priznati poznavalac i promotor bugarske književnosti, pedagog i urednik našeg najdugovječnijeg dječjeg časopisa Smilje – zabavno poučnog lista sa slikami za mladež (9) u periodu od 1918. do 1937. Preveo je i uredio Izabrane bugarske pripovijetke (sa slikama), a potom i tri knjige Nikolaja Fola: Čudesne pustolovine Meška i prijatelja mu Ježa-kneza, Vragolan i vragolanka i Ženidba Mišića Mikija. S bugarskim piscem Nikolajem Folom, koji je i gostovao u Zagrebu kao redatelj i pisac sa svojom Dječjom kazališnom školom, te suprugom, također spisateljicom, Verom Bojadžijevom – Fol, Krajačić je njegovao dugogodišnje prijateljstvo, a njihova korespondencija i danas se čuva u arhivu Hrvatskog školskog muzeja.
Zahvaljujući Lj. Krajačiću 1938. pojavljuje se i antologija dječjih priča Čudesno carstvo koja nam donosi već objavljivane prijevode bugarskih autora iz zbirki Car Šiško, Bijelo majmunče, Sin pomorca, Mudri car, Zlatni izvori i Zlatna jabuka u izdanju Knjižare Vasić i Horvat. Urednik Ivan Esih, inače i sam prevoditelj bugarske književnosti, navodi u predgovoru da su u toj šarenoj galeriji zastupljena dominantna imena bugarske dječje književnosti, poput Elina Pelina, Georgija Rajčeva, Stilijana Čilingirova, Jordana Jovkova, Angela Karalijčeva i Nikolaja Fola i to uz vrlo lijepe i ljupke ilustracije, prenesene iz bugarskih originala.
Koliko je važna uloga samog nakladnika u prijevodnoj recepciji strane dječje književnosti pokazuje nam primjer Knjižare Vasić i Horvat, koja je u svom programu rada imala i stalno priređivanje izložaba dječjih i omladinskih knjiga. Prva takva izložba, koja je predstavila ne samo prijevodnu produkciju u nas već i originalna strana dječja djela bila je priređena u Umjetničkom paviljonu 1938. godine. Uz pedeset hrvatskih izdavača, predstavljeno je i preko sedamdeset najpoznatijih izdavača iz Čehoslovačke, Francuske, Engleske, Italije, Njemačke, Poljske i Bugarske, među kojima su bili Ministerstvo na Narodnoto prosveščenije; St. Atanasov, T. F. Čipev, Dobromir Čilingirov i Hemus za knigopečatene i knigoizdatelstvo sa svojih tridesetak najreprezentativnijih izdanja bugarskih i stranih autora.
Godine 1943. izlazi prvo izdanje romana Jan Bibijan: nevjerovatni doživljaji jednoga dječaka (10), u prijevodu Joze Živkovića. Zanimljivo je napomenuti da u podnaslovu knjige Jan Bibijan u bugarskom izvorniku piše i “невероятни приключения на едно хлапе”(11), a prema Rječniku hrvatskog jezika Vladimira Anića hlap je zastarjelo povijesni izraz za kmeta, težaka, slugu, dok na bugarskom riječ хлапе (hlape) znači „dijete, klinac“, što nas odmah može asocirati na našega Šegrta Hlapića. Međutim poveznica između Jana Bibijana i Šegrta Hlapića ne krije se samo u značenju naziva tog djela, već i u samoj obitelji Mažuranić. Naime, Ivana Brlić Mažuranić u svibnju 1912. piše majci da je započela pisati knjigu za nećaka Hristu, sina svoje sestre Alke, udane za bugarskog diplomata Minča Nestoroffa, naziva „Čudnovate zgode šegrta Hlapića“.
Fotografija Hrista Nestoroffa, 1910. Fondacija Matilde Ružić ‒ Spomenička knjižnica i zbirka Mažuranić-Brlić-Ružić.
Fotografija obitelji Nestoroff; Aleksandra (Alka) Mažuranić-Nestoroff, Dimitri Minčo Nestoroff, Hristo Nestoroff, 1908. Fondacija Matilde Ružić ‒ Spomenička knjižnica i zbirka Mažuranić-Brlić-Ružić.
Među najprevođenijima bugarskim autorima u nas svakako je Angel Karalijčev (1902. – 1972.), popularni i omiljeni dječji pisac romantičarskoga stila i bogate imaginacije, čija su djela prevedena na šezdeset jezika. Na hrvatski jezik prevedena su mu djela: Anica, Pripoviesti, U svijetu priča, a mnoge priče objavljivanje su Savremeniku, Hrvatskom ženskom listu i Hrvatskoj reviji. No, izdanja njegovih prijevoda Ižo Mižo i Plašljivac u ediciji Iz priče u priču, koju je uređivao Grigor Vitez, pravi su kuriozumi među ostalim slikovnicama zbog dimenzija izdanja manjih od paketića papirnatih maramica. Naime, izdavačko-knjižarsko poduzeće Mladost ovom je serijom slikovnica zapravo vrlo domišljato i ekološki osviješteno iskorištavalo ostatke papira nakon rezanja i oblikovanja knjiga u tiskarama.
Bugarske narodne priče kontinuirano su se kod nas objavljivale. Možda je razlog tomu što, kako urednik Tvrtko Čubelić u predgovoru Narodnim pripovijetkama slavenskih naroda kaže: „Pripovjedači nisu smjeli otvoreno saopćiti, što nije dobro u životu naroda. A nisu smjeli ni otvoreno optuživati nepravdu u svojoj okolini… A ipak su željeli o svemu govoriti!“ Prve priče su, kako već spomenusmo objavljene u Slavenskim pričama Antonije Cvijić Kasowitz 1923., pa preko Bugarskih narodnih priča po izboru Marka Marčevskog i antologije Narodne pripovijetke slavenskih naroda iz 1960. koje uključuju priče Carski sin, mrav, orao, roda i Starac i njegovi sinovi). Godine 1966. u zbirci izabranih priča Tamo negdje preko gora Neda Bendelja uključuje priče Angela Karalijčeva Divov zarobljenik i Jesenju priču, dok je u 100 najljepših svjetskih bajki, objavljena ponovno priča Dobra ševa iz zbirke Bugarske narodne priče Marka Marčevskog, te novi prijevod priče Posljednji zmaj Angela Karalijčeva.
Spomenimo još i Zlatnu knjigu svjetske poezije za djecu, u kojoj je 1975. Zvonimir Balog uključio pjesmu Baka bugarske pjesnikinje Dora Gabe. U antologiji Bajke koju je priredila i odabrala Dubravka Težak 1998. godine ponovo se pojavljuje prijevod priče Zašto cvrčak prolazi svijetom neoženjen Angela Karalijčeva koja se prvi put pojavljuje u zbirci Bijelo majmunče (godina izdavanja nepoznata, pretpostavlja se tridesetih godina 20. st.).
Jedino što pomalo čudi jest činjenica da je omiljeni bugarski dječji pisac Ran Bosilek, (1886. – 1958.) u hrvatskom prijevodu zastupljen samo jednom knjigom Kos Bos (13), te pričom Pametno ovčarče (14) u zbirci Čudesno carstvo. Ovaj pjesnik i prevoditelj, urednik nekih od najpopularnijih dječjih časopisa u Bugarskoj (Dječja radost, Svetulka i Vrabec) jedan je od tvoraca umjetničkog oblikovanja dječjih knjiga u Bugarskoj. Njegovo poetsko i prozno stvaralaštvo prikazano je u više desetaka posebnih izdanja i zbirki. Uz njegove stihove odrasle su mnoge generacije. Stalni motiv i naziv glasila Bugarske nacionalne zajednice jest njegova pjesma Rodna riječ, a bugarska novinarka Diana Glasnova s pravom se pita „A znaju li naša djeca i unuci koju pjesmu Rana Bosileka? Sigurno ne. Ne znaju nijedan stih nekad poznate pjesme Rodna streha i Reci mi, dragi oblačiću bijeli – te himne putujućih bugarskih vrtlara, koja i danas suzi oči svim bugarskim gastarbajterima.“(15)
Istražujući bibliografiju prijevoda bugarske dječje književnosti, može se zaključiti da je Bosilekov Kos Bos zadnje djelo jednog bugarskog dječjeg pisca prevedeno na hrvatski jezik. Od tad je prošlo 48 godina. Nadamo se da ćemo tu ogromnu prazninu u prijevodnoj produkciji čim prije popuniti.
Ksenija Banović
Izvori:
1 Tamo negdje preko gora: izabrane priče. Priredila Neda Bendelja. Zagreb: Školska knjiga, 1966., [119] str. (Dobra knjiga : lektira za IV razred osnovne škole ; sv. 2)
2 Izabrane bugarske pripovijetke: sa slikama, 1929. posveta: Nagrada učeniku prvog razreda, Državna narodna škola; vlasništvo Stjepana Sučića
3 o tome nam svjedoči i Veljko Barbieri u svome putopisu Snovima prema Bugarskoj.3 (izvor: časopis Rodna riječ http://www.bugari-u-hrvatskoj.com/hr/snovima-prema-bugarskoj/) „Osupnut sam gostoljubivošću koja posramljuje, jer te razdire osjećajem da ćeš ovim ljudima ostati dužan zauvijek. U jednoj krčmi posebno. U onoj sofijskoj, „Pod lipite“, već kultnom i mitskom utočištu mog omiljenog pisca iz djetinjstva, istinskog sanjara i čarobnjaka Elina Pelina. Pa bi i on sjeo za moj stol zajedno s mojim vršnjakom koji je iskočio iz korica knjige. Odnekud se prišuljao Vrag i tiho mi prišapnuo kao da sam baš ja Jan Bibijan. –„Slušaj me dobro, ti nisi Bugarin, ali si počeo sanjati bugarski san. Pođi za mnom. Pokazat ću ti ovdje još mnogo čuda.“
4 izvor: časopis Rodna riječ http://www.bugari-u-hrvatskoj.com/hr/snovima-prema-bugarskoj
5 Radić, Stjepan. Obnovljena Bugarska [od 1878. do 1913.]: poglavlja o bugarskom narodnom preporodu, oslobodjenju i ujedinjenju. Napisao 1913. Stjepan Radić. Zagreb: Izdala Slavenska knjižara St. i M. Radić, 1917. [na omotu: 1918.], 205 str. (Pretiskano iz „Doma“ 1917.)
6 Živković, Joza. pogovor knjizi Pripoviesti Angela Karalijčeva, (1943.)
7 Mařik, Vjenceslav Zaboj. Izabrane narodne pripovijetke Slavena / sabrao ih, preveo i za tisak priredio Vjenceslav Zaboj Mařik. Knj. 1. Zagreb : Knjižara St. Kugli, Iz sadržaja: Zlatne jabuke i devet paunica (Bugarska), str. 16-24; Bugarsko gostoljublje, str. 52-54.
8 Cvijić, Antonija K. Marika, kraljica samodiva. Po motivima iz bugarske narodne pjesme. Vijenac, God. I., broj 8, 1923.
9 izvor: http://www.hsmuzej.hr/hrv/predmet.asp?p=752
10 Pelin, Elin [i. e. Ivanov, Dimitar]. Jan Bibijan: nevjerovatni doživljaji jednoga dječaka. Ilustrirao N. Nikiforov; Preveo Joza Živković. Zagreb: Hrvatski izdavalački bibliografski zavod, 1943 [i. e. 1942]., 187 str. (Vedra knjiga; sv. 4)
11 nevjerojatni doživljaji jednog klinca (op. aut.)
13 Bosilek, Ran. Kos bos / [ilustrirao Slavko Barlović], Nakladnik Zagreb: Mladost, 1967., Nakladnički niz Iz priče u priču
14 Čudesno carstvo: odabrane priče i bajke savremenih bugarskih pripovjedača. [Preveo s bugarskog Ljudevit Krajačić]. Ilustracije bugarskih slikara: Ornamenti prof. Tomislava Krizmana. Zagreb: Dvorska knjižara Vasić (Vasić i Horvat)], 170 str. (Ilustrovana omladinska biblioteka. Urednik Veljko Stepanović), str. 21-22
15 izvor: http://www.bugari-u-hrvatskoj.com/hr/125-godina-od-rodenja-rana-bosileka/