“Nad Šibenikom i šibenskom lukom lebdio je još veo modrikaste jutarnje magle kada smo se u malom tenderu ratne mornarice zaputili širokim i dubokim koritom Krke prema Skradinu. Magleni veo bivao je sve rjedji i prozirniji, dok nam konačno zasja novorodjeno ljetno sunce na obzorju, da svojim svjetlim zrakama uzveliča i poljepša onu i onako prekrasnu prirodnu sliku. S postepenim radjanjem sunca mijenjale su se i boje okolnih stijena golog dalmatinskoga krša od tamno ljubičaste do raznih prelaza modre boje, a sve to još uveličava jaki refleks modro zelenkaste boje vode. Zadubeni u čar te prirodne igre i ne opazismo, da naš tender juri znatnom brzinom i da smo već dobrano poodmakli od Šibenika, jer ga se više i ne vidi. Iznenadno se korito suzilo i mi zadjosmo u duboko urezanu kamenu kotlinu. Lieva i desna obala postala je sve strmija, raskidanija i razlomljena. Naslage krednih vapnenaca, koji izgradjuju obalu isprebacane su u svim položajima, pa nam je iz njih čitati lijep dio povijesti Krke i njenoga razvitka. Korito vijuga čas lijevo čas desno, već prema tomu kako su stijene izbočene i kako daleko sežu u samo korito. Obidjosmo okuku strmoga i razlomljenoga Tardana (125 m) uzevši najednom smjer prema istoku, pa oplovivši kameni jezik Vukinca zadjosmo u divno Prokljansko jezero. Ostasmo zapanjeni pred prekrasnom slikom, koja nam se ukazala pred očima. Velika površina Prokljanskog jezera, čija dulja os ide smjerom sjever—jug, okružena je niskim naborima krškoga tla, pa se pričinja kao da je jezero zatvoreno sa svih strana, a Krka da izvire iz njega.”

Ulomak članka: Poljak, J. Slapovima rijeke Krke kod Skradina. // Hrvatski planinar 22, 6(1926), str. 86-88.