“Rijeka Krka puna je prirodnih ljepota. Jedna tura uz njezin tok od Šibenika do Kinina tura je samih užitaka, tu se svaki napor vrlo rado zaboravlja. Prekrasna mliječno-zelena boja rijeke, koja si je kroz duge stotine i tisuće godina iskapala korito duboko u oštrom kršu, privlači pogled prolaznika te mu dušu razblažuje i maljem ispunjuje. Obrubljena zelenim sagom sočne trave ili obrađenim malim poljima njezina se površina mirno ljeska i prelijeva u bojama raznih nijansa na svijetlom i žarkom suncu. Sada se probija kroz strme i gole klisure tvoreći ovdje veće, tamo manje slapove, a onda opet tiho prostruji čvrsto stisnuta visokim stijenama, koje će je zatim pustiti, da se u prostranoj ravnini proširi u mirno i jedva pomično jezero. Od Prokljanskog jezera i Skradinskih slapova pa sve do Kninskog polja slika se mijenja za slikom, jedna ljepša od druge.”

Ulomak članka: Mlinarić, V. Šetnja niz Krku. // Hrvatski planinar 37, 7/8(1941), str. 183-188.