“Jednog vedrog lipanjskog jutra krenuli smo iz Knina prema Velikom buku. Već izdaleka vidjele su se bijele pruge slapa stisnutog između strmih obronaka, dok se u pozadini isticala Dinara na bistrom plavetnilu neba. Oko pola osam gledali smo već golemi slap, kako se u punoj snazi ruši preko sedrene stijene u dubinu od 22 m. Voda se iznad slapa podijelila u niz manjih tokova, koji zasebice padaju, da se začas razbiju u lepezastu kaskadu i opet ujedine u razbješnjelu bijelu masu. Voda slapa pripada potoku Krčić, koji se s Dinare slijeva u Krku. Negdje ispod najjačih mlazova, u jednoj od brojnih spilja i pukotina izvire Krka, kao da je svoje rođenje htjela sakriti golemim bijelim velom, što prska, pjeni se i buči. A kad dune vjetar, digne se oblak raspršenih kapljica i zablista na suncu u svim duginim bojama. Između bezbrojnih bijelih mlazova i kotlića istakla se sedrena stijena, na kojoj sve buja od života. A život nije samo savladao ovu stihiju i osvojio najjače brzice, ne, upravo je život dao glavna obilježja stihiji, učinio je većom, strasnijom i ljepšom. U pukotinama ispod mlazova vode, gdje je najjače prskanje, vide se zelene plohe jedne trave, a u slabijim mlazovima i vodenim tokovima našle su uvjete za život razne alge. No pravi gospodar slapa ne nalazi se ovdje; to je mahovina. Ona je zauzela žljebove, gdje voda dere upravo nezadrživom snagom, raširila se preko okomitih stijena, zaposjela mjesta, gdje voda odskakuje od stijene i ruši se u dubinu. Posvuda iz slapa izviruju tamni pokrovi tog osvajača, »počešljani« od vode. I tu se živi, donosi plod i neprestano stvara novu sedru, novu stijenu, koja će opet primati nove individue i prkosno razbijati mlazove Krčić-slapa… U Knin smo se vratili predvečer. Išli smo livadom uz mirnu tamno-zelenu rijeku, a uz drugu su obalu klimale vrbe i žute se perunike njihale na vjetru.”

Ulomak članka: Golubić, S.; Sarošević, N. Niz Krku, od slapa do slapa. // Naše planine 7, 1(1955), str. 19-24.