Hrvatski književnik Nikola Pulić 1967. objavio je svoju prvu knjigu putopisa “Krkom uzvodno” gdje je opisao ljepotu rijeke Krke:
“Korak po korak, pa stanem. Lijepo je stajati sam uz rijeku koja ima boju neba i borova. U njenim dubinama jastreb gleda svoju krilatost. Slapovi bučno buče i nitko me ne bi čuo da vrisnem od prošloga bola. A mogao bih dušu pokloniti rijeci u koju vile silaze po mjesečini: raspletu kose i umivaju grudi. Jastrebi rastrtih krila čuvaju njihova obitavališta…”
„Krka živi kao čovjek i ako je želimo upoznati, moramo joj koračati ususret, gledati joj u lice. … Lijepo je gledati Krku u brzacima, vodopadima i odmorištima, …Kuline, litice i rijeka, poskoci, ljudi i janjci, orlovi i nebo… kako se ovdje život kreće… Vidici su otvoreni u beskonačnost. Vjetrovi su plač nesretnih sestara, bistra rijeka vilinske su suze. Krikovi orlovski čuju se na sve strane: na devet slapova i devet tvrdih gra- dova …” (Pulić, 2000., 135).
„Krka je najljepša u svanuće, kada su zrake sunca vodoravne, duge visoko nadsvođene, trstike sjajno zelene i ljubičaste, a stijene rumene i pomične poput golemih koralja. Pri izlasku sunca, kapljice, što se dižu iz slapa visoko, nalik su zrncima smaragda. A stabla i grane drveća, kad se sunce digne, bijelo su okrečene njihovim talogom vapnenca. … teško je skinuti pogled s vodopada: čovjek je prikovan za njih kao za sudbinu.“ (Pulić, 2000., 73- 74).
Po tekstu Nikole Pulića snimljen je dokumentarni film Televizije Zagreb 1990. godine. Film je režirao Jure Knežević, a snimatelj je bio Šime Stirkoman.
Nikola Pulić napisao je još dvije knjige u kojima Krka igra važnu ulogu: Panika u nacionalnom parku i Posljednja igra.
