• Naslovna
• >
• Srednji vijek
• >
• HRVATSKA TROPISMENOST

HRVATSKA TROPISMENOST

Preci današnjih Hrvata počeli su dolaziti na prostor starih rimskih provincija Dalmacije i Panonije u velikoj seobi naroda u srednjem vijeku, da bi u 7. stoljeću zauzeli znatan dio toga prostora. Dolaskom u svoju novu postojbinu, Hrvati su bili nepismeni i pogani, no miješajući se s domorodačkim stanovništvom susreli su se s kršćanstvom i latiničnim pismom. Upravo latinica otvara povijest hrvatske pismenosti, ali latinica kojom je pisan latinski jezik, službeni jezik zapadnoeuropske srednjovjekovne civilizacije i kulture. Do danas se očuvalo više od 500 epigrafskih spomenika s latinskim tekstovima nastalih na današnjim hrvatskim prostorima od 8. do 15. stoljeća, među kojima su najpoznatiji oni najraniji: Višeslavova krstionica, Trpimirov natpis iz Rižinica, pet Branimirovih natpisa, Muncimirov natpis te epitaf kraljice Jelene. Latinskim jezikom zapisana je i najranija diplomatička građa, među kojom su najpoznatiji Trpimirova darovnica iz 852. godine, pismo pape Ivana VIII. knezu Branimiru iz 879. godine, pismo pape Ivana X. Tomislavu iz 925. godine, Povelja hrvatskog kralja Petra Krešimira IV. iz 1069. godine. Međutim, rast latinske pismenosti najreprezentativnije je iskazan u liturgijskim kodeksima, među kojima se posebno ističe Splitski evanđelistar napisan u 8. stoljeću, najstarija očuvana rukopisna knjiga s hrvatskih prostora. Posebno značenje imaju i tzv. Časoslov opatice Čike iz 11. stoljeća, prvi europski molitvenik za osobne potrebe, te Historia Salonitana, najpoznatija kronika, napisana u 13. stoljeću iz pera splitskog arhiđakona Tome.

Latinski jezik stoljećima je bio jezik službene komunikacije Hrvata i do sredine 19. stoljeća njime su pisani i vrijedni znanstveni, pravni, književni i drugi tekstovi. Međutim, potkraj 9. stoljeća isključivo latinsko ozračje u kojem je začeta pisana riječ na hrvatskom tlu obogaćuje se novim pismom – glagoljicom i novim jezikom – starocrkvenoslavenskim jezikom, koji će se do 11. stoljeća na našem prostoru razviti u hrvatski crkvenoslavenski jezik, najstariji hrvatski književni jezik. Latinskim epigrafskim spomenicima iz doba hrvatskih narodnih vladara pridružuju se tako glagoljički natpisi: najprije Valunska ploča, Plominski natpis te Krčki natpis iz 11. stoljeća, zatim prvi cjelovito očuvan spomenik narodnog jezika, Bašćanska ploča, isklesana oko 1100. godine te brojni drugi. Glagoljicom su zapisani i neki od najstarijih dokumenata hrvatske pravne povijesti primorskoga dijela Hrvatske: Vinodolski zakon, Vrbnički statut, Istarski razvod. Čitava glagoljska pismenost do polovine 13. stoljeća može se okarakterizirati kao razdoblje borbe Hrvata za bogoslužje na narodnom jeziku, stoga u tom razdoblju pretežno nailazimo na razne molitvenike, misale, brevijare i ostale crkvene knjige koje su služile popovima glagoljašima za dnevnu upotrebu u crkvenim redovima. Najpoznatiji rukopisi te vrste su Misal kneza Novaka iz 14. stoljeća te Hrvojev misal iz 15. stoljeća. Osim pravnih i liturgijskih tekstova, glagoljicom su pisani i razni kodeksi, ali i prozni tekstovi, među kojima valja istaknuti Petrisov zbornik iz 15. stoljeća.

U 12. stoljeću na hrvatski prostor proširilo se i treće pismo – ćirilica. Ona je na hrvatskom tlu u srednjem vijeku imala poseban razvoj te se naziva i hrvatskom ili zapadnom ćirilicom, a katkada i bosančicom. Upotrebljavala se do 18. stoljeća, uglavnom na prostoru Bosne, Hercegovine i na hrvatskom jugu: u Poljicama i zaleđu Splita, na dalmatinskim otocima te u Dubrovniku i njegovoj okolici. Najstariji spomenik zapadne ćirilice na hrvatskom tlu je Povaljska listina, čiji najstariji dio datira u 1184. godinu. Uz nju važno mjesto u hrvatskoj ćiriličnoj tradiciji zauzima Poljički statut iz 15. stoljeća. Valja spomenuti i da je upravo ćirilicom 1421. godine zabilježen najstariji poznati zapis najpopularnijeg stiha hrvatske renesanse: rukom zapisana dva i pol dvostruko rimovana dvanaesterca Junija Kalićevića na posljednjim stranicama latinski pisanoga dubrovačkog Statuta carinarnice.

Tijekom prve polovine 14. stoljeća uz glagoljicu i ćirilicu za zapisivanje hrvatskog jezika počela se kao pismo rabiti i latinica. Najstariji tekst pisan latinicom i hrvatskim jezikom je Red i zakon od primljena na dil dobroga činjenja sestar naših reda svetoga oca našega Dominika iz 1345. koji govori o uvjetima primanja u ženski dominikanski samostan u Zadru i propisuje ponašanje redovnica u tom samostanu, a drugi najstariji tekst je Šibenska molitva, stihovana pohvala Gospi iz sredine 14. stoljeća, pisana čistim narodnim govorom i čakavštinom. Upravo na latinici će se razvijati hrvatska književnost od 15. stoljeća nadalje, a do 16. stoljeća latinica će snažno potisnuti druga dva pisma na periferiju hrvatske pisane kulture.