• Naslovna
• >
• Novi vijek
• >
• KNJIŽEVNOST 18. STOLJEĆA

KNJIŽEVNOST 18. STOLJEĆA

Dok u europskim zemljama tijekom 18. stoljeća prevlada književnost koja ima funkciju prosvjećivanja naroda, isticanja važnosti prosvjete i kulture, književnost 18. stoljeća u Hrvatskoj nema jedinstvenih zajedničkih obilježja koja bi nam pomogla svrstati pojedino književno djelo u neko književno razdoblje. Početak 18. stoljeća još ima barokna obilježja, ali javljaju se i klasicistička djela jednostavnije strukture s uzorima u književnosti antike. Hrvatska književnost preuzima i dio prosvjetiteljskih ideja o djelima poučna sadržaja, a potkraj stoljeća javljaju se i djela predromantičarskih obilježja. Prosvjetiteljstvo se ističe i širi ponajviše zahvaljujući školstvu koje se počinje reformirati pod utjecajem carice Marije Terezije, zbog čega isusovci gube nadzor na školama. Prosvjetiteljski pisci dobivaju zadatak da pouče narod i da omoguće pristup pismenosti širem krugu pučanstva. Knjige se više ne tiskaju samo za aristokraciju i bogato građanstvo, nego za „siromahe, težake i čobane“, kako ističe Andrija Kačić Miošić. Stoga se pisci toga razdoblja više okreću povijesnim i obrazovnim temama. Neki pisci toga razdoblja i dalje pišu na latinskom, dok se drugi odlučuju na pisanje na narodnom jeziku područja u kojem žive i djeluju.

Predstavnici prosvjetiteljske književnosti u Hrvatskoj bili su Andrija Kačić Miočić i Matija Antun Relković s djelima epske književnosti, Matija Petar Katančić s djelima lirskog izričaja te Tituš Brezovački s dramskim izričajem. Andrija Kačić Miočić u svom djelu Razgovor ugodni naroda slovinskoga prikazuje događaje iz povijesti slavenskih zemalja, a posebno se osvrće na kršćansko-turske ratove. Njegovo djelo ne možemo svrstati niti u jedan zaseban žanr, ali se smatra prosvjetiteljskim epom zbog svoje poučne namjene. Matija Antun Relković napisao je svoj prosvjetiteljski ep u 11 pjevanja i nazvao ga Satir iliti divji čovik. Tema djela je i dalje prosvjetiteljska ideja o poučnosti, ali, uz dodatak mitološkog izričaja u obliku glavnog lika koji kao mitološko biće poučava ljude, prelazi temeljne prosvjetiteljske ideje. Ta djela predstavljaju svojevrsne početke novoštokavske standardizacije. Matija Petar Katančić svojim djelom Fructus Auctumnales kao lirski autor izričajem pripada klasicističkom pjesništvu, ali temama svoje zbirke nagovještava liriku romantizma. Njegovo djelo pisano je i na latinskom i na hrvatskom jeziku te pokriva prigodnice na latinskom jeziku koje su podijeljene u tri dijela: antička lirika, elegije, epigrami. Struktura prigodnica na latinskom jeziku odgovara upravo antičkom karakteru, dok su prigodnice na hrvatskom pisane kao cjelina s mitološkim motivima. Komediograf i pjesnik Tituš Brezovački piše dramsko djelo Matijaš grabancijaš dijak kao dramski tekst prema uzoru na latinske i francuske prosvjetiteljske autore, poput Horacija i Boileaua. Preuzeto je pravilo da glavni lik komedije mora upozoriti na negativne pojave i istaknuti važnost istine i napretka, te ujedno i spojiti ugodno i komično s korisnim. Struktura te komedije nije striktno određena samo formom, nego je prilagođena piščevoj namjeri te se tako prizori nižu s obzirom na to koji su problemi uočeni u društvu i mane na koje upozorava.

Usporedno s djelovanjem isusovaca, u Slavoniji djeluju i franjevci s povećim književnim opusom. Jedno od najpoznatijih franjevačkih djela tog razdoblja je Cvit razgovora naroda i jezika iliričkoga aliti rvackoga iz pera Filipa Grabovca. Specifičnost djela tog autora su i rodoljubne pjesme u kojima je autor progovorio o svom rodnom kraju i sudbini hrvatskog naroda u tom razdoblju.

***

Pisac sasvim drugoga tipa, različit od svojih suvremenika, bio je Baltazar Adam Krčelić, zagrebački kanonik u trajnim sukobima sa svojim biskupima, povjesničar, teolog i pravnik. Pisao je povijesna djela na latinskom, a svoju literarnu osobnost potvrdio je memoarskim djelom Annuae sive historia ab anno inclusive 1748. et subsequis (1767) ad posteritatis notitiam. Djelo je nastalo između 1764. i 1767., a ostalo je u rukopisu sve do 1901. kada ga je za tisak priredio Tadija Smičiklas. U tom djelu Krčelić je donio niz podataka iz političkog i društvenog života Banske Hrvatske u 18. stoljeću. Djelo je poslužilo Augustu Šenoi kao osnova za roman Diogeneš te Josipu Eugenu Tomiću za djelo Za kralja – za dom. Uz Annuae, Krčelić je napisao i djelo Historiarum cathedralis ecclesiae Zagrabiensis, u kojemu je opisao povijest Zagrebačke biskupije do 1603. godine. Ovim djelom koristio se Krčelićev suvremenik Daniele Farlati pri pisanju povijesti Zagrebačke biskupije, objavljene u petom svesku monumentalnoga zbornika Illyricum Sacrum, najvećega djela o povijesti crkve na području staroga Ilirika.