BAROK

Barok je snažna reakcija na renesansu kao duhovni i književni pokret, ali još snažnije na protestantsku reformaciju. Iako Hrvatska nije imala značajnu protestantsku reformaciju kao ostale europske zemlje u 17. stoljeću, duh protureformacije snažno se osjetio i na njezinim prostorima. Nositelji novih pogleda na cjelokupni život bili su isusovci, koji su postali prethodnikom na svim područjima baroknoga stvaralaštva. Osnivanjem prvih javnih gimnazija, konvikata i akademije, propovijedima i književnim tekstovima, isusovci su snažno utjecali na razvoj kulture i širenje baroknog utjecaja u hrvatskim zemljama u 17. stoljeću.

Hrvatski književni barok počinje Vilom Slovinkom Jurja Barakovića (1613.), a krajnji vremenski prag je Kanižlićeva Sveta Rožalija (1780.). Hrvatska se barokna književnost razvijala po regionalnim krugovima. Predvodnik barokne kulture u Hrvatskoj nedvojbeno je bio Dubrovnik s najvećom književnom produkcijom toga razdoblja. Nakon renesanse u Dubrovniku se počinje razvijati književnost u baroknom stilu s Ivanom Gundulićem, Ivanom Bunićem Vučićem, Junijem Palmotićem i Ignjatom Đurđevićem kao glavnim predstavnicima. Ivan Gundulić i njegova djela Suze sina razmetnoga (barokni plač), Dubravka (pastorala) i Osman (viteški ep) glavni su simboli katoličke obnove i slave dubrovačku slobodu. Ivan Bunić Vučić javlja se kao Gundulićev suvremenik i autor je zbirke lirske poezije Plandovanja te baroknog plača Mandalijena pokornica. Nekoliko godina poslije Junije Palmotić otvara novi žanr svojom melodramom Pavlimir i tako postaje jedan od najpoznatijih dramatičara starije hrvatske književnosti. Zahvaljujući stvaralaštvu Ignjata Đurđevića, hrvatski barok širi se i u 18. stoljeće kada nastaju njegova najvažnija poema Suze Marunkove i barokni plač Uzdasi Mandalijene pokornice.

Iako je Dubrovnik bio jedini slobodni hrvatski teritorij tijekom 17. stoljeća, barokna književnost nastala je u još tri različita kruga. Drugi značajni krug bio je onaj ozaljski, za koji je bila zaslužna plemenitaška obitelj Zrinski. Prema njihovu središtu, Ozlju, taj krug i dobiva ime. Glavni predstavnici dolaze upravo iz obitelji Zrinski i Frankopana. Tako Petar Zrinski piše djelo Opsida Sigecka. Fran Krsto Frankopan stvara djela Elegia, Dijačke junačke, Zganke za vrime skratiti; Sentencije vsakojake; Trumbita sudnjega dneva; Gartlic za čas kratiti te Pobožne pjesme, a književnim radom bavila se i njegova sestra Ana Katarina Zrinski, koja je 1661. u Veneciji tiskala svoj molitvenik Putni tovaruš. Preklapanje svih triju narječja na ozaljskom području rezultiralo je stvaranjem književnog jezika u kojem se miješaju elementi svih naših narječja. Jezik ozaljskoga kruga bio je, dakle, tronarječni: čakavsko-štokavsko-kajkavski. Taj jezik koristio se u javnom i privatnom životu na posjedima kojima vladaju Zrinski i Frankopani. Upravo upotrebom tog jezika ostvarila se želja za duhovno i jezično ujedinjenje rascjepkanih hrvatskih teritorija. Predvodnici te ideje bile su upravo obitelji Zrinski i Frankopan. Nažalost, djelatnost njihova kruga bila je nasilno prekinuta 1671. kada je ugušena pobuna. Međutim, jezičnu pa i književnu tradiciju ozaljskoga književnog kruga nastavit će nešto kasnije Pavao Ritter Vitezović. Njegov jezik slijedi ozaljska rješenja, a u svom najvažnijem djelu na hrvatskom jeziku, spjevu Odiljenje sigetsko, Vitezović se i sadržajno oslanja na Opsidu Sigecku.

Kajkavski književni krug obilježavaju djela pravnoga, kroničarskoga i pobožnog karaktera. Takav oblik književnog izražavanja s kraja 16. stoljeća preuzimaju isusovci i šire svoj utjecaj vjersko-poučnom književnosti. Glavni predstavnik je Juraj Habdelić sa svojim djelima Pervi otca našega Adama greh (prozno djelo poučnog vjerskog sadržaja) i Dictionar ili reči slovenske (kajkavsko-latinski rječnik).

S druge strane, Slavonija je dugo desetljeća bila gotovo odvojena od ostalih dijelova Hrvatske zbog povijesnih okolnosti. Tek nakon oslobođenja od osmanske vlasti počinje se razvijati poučna književnost vjerskoga sadržaja čiji je cilj bio pomoći opismeniti stanovništvo. Najvažniji autor slavonskog baroka bio je Antun Kanižlić. Ostao je zapamćen po svojoj religioznoj poemi Sveta Rožalija, koja se smatra i najvažnijim djelom katoličke obnove u nas.

***

Zbog specifičnih političkih prilika i teritorijalne rascijepljenosti te razjedinjenosti hrvatskih zemalja, u ovom razdoblju sve više jača svijest o važnosti stvaranja standardnog, zajedničkog hrvatskoga jezika i kolektivne povijesti. Tako uz prve gramatike i rječnike hrvatskoga jezika već na samom početku 17. stoljeća izlazi knjiga Dubrovčanina Mavra Orbinija Il Regno degli Slavi, djelo koje je znatno utjecalo na dubrovačku i cjelokupnu hrvatsku historiografiju. Godine 1652. Juraj Rattkay objavljuje djelo Memoria regum et banorum Regnorum Dalmatiae, Croatiae et Sclavoniae, prvu sustavnu hrvatsku povjesnicu i svojevrsnu preteču Vitezovićeve Croatia Rediviva objavljene 1700. Međutim, najznačajnije historiografsko djelo ovoga razdoblja je De Regno Dalmatiae et Croatiae libri sex Trogiranina Ivana Lučića, objavljeno 1666. u Amsterdamu. Ovo djelo smatra se prvim znanstveno-kritičkim djelom hrvatske historiografije, a njegov autor „ocem hrvatske historiografije.“

Prethodno na vremenskoj lenti:
«

Sljedeće na vremenskoj lenti:
»