ROMANTIZAM

Hrvatski je romantizam svojim prosvjetiteljskim karakterom čvrsto povezan s književnošću druge polovine 18. i prvih desetljeća 19. stoljeća. U tom se razdoblju novije hrvatske književnosti mogu uočiti utjecaji različitih europskih stilova: klasicizma (odnos prema domovini i naciji), ali i utjecaj romantizma (unošenje subjektivnosti, dominacija lirskih elemenata). Hrvatski romantizam pojavio se 1813. godine pozivom Maksimilijana Vrhovca na skupljanje narodnog stvaralaštva, te je trajao do 1860. godine kada se u književnosti pojavio August Šenoa i nova generacija književnika.

Prva faza hrvatskog romantizma poklapa se s razdobljem hrvatskoga narodnog preporoda, odnosno s ilirskim pokretom (1835. – 1848.) u kojem dolazi do buđenja nacionalne svijesti. Na političku i književnu scenu stupio je nov naraštaj obrazovanih mladih ljudi, uglavnom građanskoga podrijetla, koju je predvodio Ljudevit Gaj. Uz Ljudevita Gaja i njegove pobornike u redovima građanstva i svećenstva stali su i pojedini plemići, među kojima se posebno isticao grof Janko Drašković. Godine 1832. grof  Drašković objavljuje brošuru Disertatia iliti Razgovor darovan gospodi Poklisarom zakonskim i buduchjem Zakonotvorzem Kraljevinah nasih, prvi hrvatski politički program.

Inicijativom Ljudevita Gaja i hrvatskih preporoditelja stvoren je zajednički hrvatski književni jezik. Godine 1835. Ljudevit Gaj u Zagrebu pokreće hrvatske novine pod nazivom Novine horvatzke. Najprije su izlazile na kajkavskom narječju, kao i njihov tjedni književni prilog Danica Horvatska, Slavonska i Dalmatinska. Već početkom 1836. godine novine i prilog počinju izlaziti na štokavskom narječju i dobivaju novi naziv: Ilirske narodne novine i Danica ilirska. U novinama su se objavljivali domoljubni prilozi s ciljem buđenja nacionalne svijesti i promicanja nacionalne ideje, poput budnice Ljudevita Gaja Horvatov sloga i zjedinjenje te pjesme Horvatska domovina Antuna Mihanovića, koja će poslije postati hrvatskom himnom.

Pod Gajevom krilaticom Narod bez narodnosti je tijelo bez kosti tekao je proces stvaranja zajedničkoga hrvatskog književnog jezika, te, posljedično, i nacionalnoga jedinstva. Godine 1841. preporoditelji osnivaju Ilirsku stranku, a njihov je program bilo ujedinjenje hrvatskih zemalja u jednu državnu zajednicu koja bi ostala u sastavu Ugarske, ali s vrlo visokim stupnjem samostalnosti. Dvije godine poslije, 1843., vlasti su zabranile uporabu ilirskog imena i znakovlja pa je stranka preimenovana u Narodnu stranku, a Ilirske narodne novine u Narodne novine. Iste godine Ivan Kukuljević Sakcinski održao je u Hrvatskom saboru prvi govor na hrvatskom jeziku, koji će Hrvatski sabor proglasiti službenim jezikom 1847. godine.

Preporoditelji su veliku pozornost posvećivali promicanju hrvatskog jezika i književnosti. Upravo tada izvedene su prve kazališne predstave i opere na hrvatskom jeziku. Prva predstava na hrvatskom jeziku bila je dramska igra Juran i Sofija Ivana Kukuljevića Sakcinskog, a opera Ljubav i zloba Vatroslava Lisinskog. Na Pravoslovnoj akademiji u Zagrebu počeo se predavati hrvatski jezik kao nastavni predmet. Književnost ima nacionalnu i društvenu ulogu: konstituiranje moderne hrvatske nacije, i to najprije u sklopu ilirske ideje, a poslije u hrvatskim okvirima. S ciljem buđenja nacionalne svijesti nastaju budnice i davorije. Prva budnica Horvat sloga i zjedinjenje nastala je 1832. godine. Zbog izričite ritmičnosti, budnice i davorije bile su pogodne za uglazbljivanje. Brzo su se širile i osvajale i čitatelje i slušatelje. Osnivaju se ilirske čitaonice, tj. narodne čitaonice u kojima se uz čitanje novina raspravljalo o aktualnim društvenim, političkim, kulturnim i gospodarskim pitanjima. Godine 1842., sa zadaćom izdavanja djela na “ilirskom jeziku”, osnovana je Matica ilirska (danas Matica hrvatska).

U doba budnica i kolektivnog zanosa djeluje i najromantičniji ilirac Stanko Vraz, koji piše Đulabije, prvu knjigu ljubavne poezije u novijoj hrvatskoj književnosti. S Ljudevitom Farkašem Vukotinovićem i Dragutinom Rakovcem pokreće i prvi hrvatski književni časopis Kolo (1842.) U prvome broju časopisa Kolo 1842. objavljena je romantična poema Grobničko polje Dimitrija Demetra, nastala kao poticaj za progovaranje o hrvatskim okolnostima u tom razdoblju. U nju je uklopljena davorija Pjesma Hrvata. Najvažnije djelo Dimitrija Demetra povijesna je drama Teuta u kojoj oživljava temu iz ilirske prošlosti.

Istaknut pjesnik ovoga razdoblja bio je i Petar Preradović, čija je poezija izrasla iz stvarnosti njegova doba. Njegove antologijske pjesme poučavale su učenike u 19. i 20. stoljeću o jeziku (Rodu o jeziku, Jezik roda moga) i domovini (Putnik, Pozdrav domovini). Preradović je pisao i lirske ljubavne pjesme (Miruj, miruj, srce moje i Mrtva ljubav), refleksivne pjesme o životu i smrti (Ljudsko srce, Smrt), ali i pjesme s religioznim motivima (Molitva, Prvi ljudi). U dvjema zbirkama pjesama donosi domoljubne pjesme koje su uklopljene u preporodnu tematiku, ali i refleksivne pjesme u kojima pokazuje odnos pojedinca i svijeta te preispituje čovjekovu narav. Svoju prvu pjesmu Zora puca, bit će dana objavio je u prvom broju časopisa Zora dalmatinska.

Uz pjesme u preporodnom dobu nastaju i opsežnija književna djela. Tako je Ivan Mažuranić napisao romantičarski spjev Smrt Smail-age Čengića. Kao jedan od pristaša Gajevih preporodnih ideja, Mažuranić je pisao na štokavštini iako je rođenjem bio čakavac. U preporodnom dobu nastao je i prvi moderni putopis u hrvatskoj književnosti Pogled u Bosnu. Napisao ga je Matija Mažuranić jednostavnim narodnim jezikom i objavio 1842. godine.

Prethodno na vremenskoj lenti:
«