• Naslovna
• >
• Renesansa
• >
• RENESANSA

RENESANSA

Potkraj srednjeg vijeka dolazi do velikih promjena. Znanstvena otkrića poljuljala su duhovne temelje srednjeg vijeka i usmjerila ljudski život na nove kolosijeke. Dolazi do jačanja trgovine i obrta te društvenih promjena: razvijaju se gradovi i nastaje građanski stalež. Probuđeno građansko društvo oslobađa se srednjovjekovnih nazora i izgrađuje svoj pogled na svijet. Jedan od najvećih i najvažnijih čovjekovih otkrića izum je tiskarskog stroja. Širenjem tiskarstva dolazi do prave revolucije: Crkva gubi svoju staru svevlast kako prenositelj znanja, a knjiga postaje dostupna čitateljima.

Potkraj 15. i tijekom 16. stoljeća pod talijanskim se utjecajem na hrvatskom prostoru javlja renesansna književnost. Puni razvitak hrvatske renesansne književnosti obilježila su osmanska osvajanja te se ona poglavito razvila u ratom pošteđenim gradskim središtima na jadranskoj obali i otocima. Pisana je narodnim jezikom koji nije normiran. Stoga se pisci oslanjaju uglavnom na jezik svoga zavičaja. Renesansa nije razdoblje jedinstvene poetike, nego prepletanje različitih, ponekad dvojakih svjetonazora i književnih stilova. Tako su s jedne strane u naših najvećih renesansnih pisaca vidljivi iz humanizma preuzeti antički uzori, a s druge se strane u renesansnim djelima očituje velik utjecaj folklorne književnosti, posebice u komediji. Istodobno nastaju djela srednjovjekovnih poetičkih obilježja, ali se rađaju i brojni novi književni oblici.

Hrvatsku je renesansu ponajviše obilježila nova lirika koja je nastajala pod utjecajem talijanskoga petrarkističkog pjesništva. Prvi ljubavni kanconijeri pojavljuju se u Dubrovniku, od čega nam je očuvan zbornik mladoga dubrovačkog vlastelina Nikše Ranjine, koji je 1507. godine počeo skupljati prve ljubavne pjesme svoga vremena. U njemu najviše pjesama pripada prvoj generaciji hrvatskih lirskih pjesnika Šišku Menčetiću Vlahoviću i Džori Držiću, autorima koji su u hrvatsku književnost unijeli sasvim nov tematski sloj, opjevavši različite faze ljubavnoga procesa, od slavljenja ljepote svoje ljubljene do odvraćanja od ovozemaljske ljubavi i okretanja onostranosti. Pisali su pjesme svjetovne tematike na hrvatskom jeziku, te su ujedno i najstariji po imenu poznati hrvatski pjesnici. Drugu generaciju hrvatskih petrarkista čine dubrovački i dalmatinski lirski pjesnici koji se javljaju u 16. stoljeću. Najvažniji je predstavnik hvarski književnik i dramatičar Hanibal Lucić. Njegova petrarkistička pjesma Jur nijedna na svit vila smatra se remek-djelom hrvatske renesansne poezije. Lucićeve lirske pjesme i prva svjetovna drama na hrvatskom jeziku Robinja ostale su do danas očuvane u zbirci pod naslovom Skladanje izvarsnih pisam razlicih…, koju je nakon književnikove smrti objavio njegov sin Antun.

U razdoblju renesanse razvila se i epska poezija. Kao epski pjesnici proslavili su se Marko Marulić, Brne Karnarutić, Juraj Baraković, Mavro Vetranović i Petar Hektorović. Upravo je Marko Marulić položio temelje hrvatskoj umjetničkoj književnosti svojim epskim spjevom Judita, prvim umjetničkim epom hrvatske književnosti. Judita je postigla velik uspjeh u čitatelja, izrijekom su je hvalili i naši pisci tog vremena. U neku ruku postala je uzornim djelom, a Marulić prvim hrvatskim klasikom. Međutim, europsku slavu Marulić stječe djelom De instiutione bene vivendi per exempla sanctorum. Zahvaljujući brojnim prijevodima, slobodno možemo reći da je ovo djelo bilo prvi bestseler jednoga hrvatskog pisca. U svojemu religioznom pjesništvu Marulić je pisao satiričke i političke pjesme. Tako je njegova pjesma Molitva suprotiva Turkom poznata po veoma izraženome antiturskom tonu. Utjecaj Marulića bio je znatan, osobito na smjer nacionalno-rodoljubnih djela, što preko Gundulićeva Osmana seže do Mažuranića. Na tom se smjeru ne može mimoići ni Vazetje Sigeta grada zadarskog plemića Brne Karnarutića, prvi povijesni ep. Petar Hektorović pak 1556. godine u obliku poslanice plemiću Jeronimu Bartučeviću piše prvo djelo s realističkim opisom putovanja, tj. putopisni spjev Ribanje i ribarsko prigovaranje. To Hektorovićevo djelo sadrži i bugarštice Marko Kraljević i brat mu Andrijaš i Vojvoda Radosav Siverinac i Vlatko Udinski, što ga čini jednim od najranijih izvora folklornoga pjesništva.

Pod utjecajem talijanskog pastoralnog romana u hrvatskoj renesansi javlja se i jedna nova književna vrsta – roman. Prvi hrvatski roman, Planine, napisao je Petar Zoranić 1536. godine, a objavio u Mletcima 1569. Pastirsko-alegorijski roman pisan je u prozi i stihu. Radnja prati sedmodnevno putovanje zaljubljenog pastira Zorana u planine kako bi se izliječio od ljubavne boli, ali izražava i Zoranićevu zabrinutost za budućnost bašćine odnosno zavičaja, domovine u cjelini zbog osmanskih razaranja.

U promatranom se razdoblju razvija i dramska književnost, kojoj su prethodila crkvena prikazanja. Prve svjetovne drame napisali su Mavro Vetranović i Hanibal Lucić. Iako nije očuvana u cijelosti, Vetranovićeva drama Orfeo označava prekid s tradicijom crkvenih prikazanja. Još jači prodor u svjetovnu tematiku učinio je Lucić u Robinji. Međutim, omiljene renesansne dramske vrste bile su pastorale i komedije. Prvu pastoralu, Radmilo i Ljubomir, napisao je Džore Držić, a valja istaknuti i pastoralu Tirena Marina Držića. Marin Držić bio je ujedno i najveći hrvatski komediograf. Svojim komedijama Dundo Maroje, Skup i Pomet uzdignuo je hrvatsku renesansnu komediju na europsku razinu.