RJEČNICI

Briga za vlastiti jezik pokazuje se i skupljanjem i čuvanjem jezičnog blaga – riječi. Ta svijest bila je vrlo izražena već u 15. stoljeću, a prikupljaju se riječi iz svih triju narječja. Prvi tiskani rječnik hrvatskoga jezika, Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum, latinae, italicae, germanicae, dalmaticae et ungaricae (Venecija, 1595.), sastavio je Faust Vrančić, uvrstivši hrvatski, odnosno dalmatinski, među pet najvažnijih jezika ondašnje Europe. Polazni je stupac tog rječnika latinski, a zatim se nižu talijanski, dalmatinski, njemački i mađarski. Naš prvi gramatičar Bartol Kašić 1599. godine sastavio je Hrvatsko‑talijanski rječnik, ali tiskan je tek 1990. godine u Zagrebu. Kašićevim stopama poći će mnogi isusovci. Tako u 17. stoljeću Jakov Mikalja objavljuje Blago jezika slovinskoga (Loreto, 1649.), hrvatsko‑talijansko‑latinski rječnik i prvi hrvatski rječnik u kojem je hrvatski jezik polazišni. Juraj Habdelić objavljuje Dictionar ili rechi szlovenszke (Graz, 1670.), hrvatsko‑latinski rječnik namijenjen učenicima isusovačke gimnazije i prvi hrvatski rječnik u kojem je osnovica kajkavsko narječje. Jezično blago nastavlja se prikupljati i u 18. stoljeću, stoga su slijedili i novi rječnici. Izlazi Dizionario italiano, latino, ilirico (Venecija, 1728.) Ardelija Della Belle. Ivan Belostenec objavljuje Gazophylacium seu Latino‑Illyricorum onomatum aerarium (Zagreb, 1740.), najbogatiji rječnik kajkavskoga narječja, a potom izlazi i Lexicon Latinum interpretatione Illyrica, Germanica et Hungarica locuples (Zagreb, 1742.) Franje Sušnika i Andrije Jambrešića, koji je trebao opsegom zamijeniti znatno manji Habdelićev Dictionar. Na samom početku 19. stoljeća izlaze Ricsoslovnik illiricskoga, italianskoga i nimacskoga jezika s jednom pridpostavljenom gramatikom (Beč, 1803.) Josipa Voltića, a Joakim Stulli u šest svezaka objavljuje najveći rječnik starije hrvatske leksikografije uopće: Lexicon Latino‑Italico‑Illyricum ditissimum ac locupletissimum (Budim; Dubrovnik, 1801. – 1810.). Među brojnim rječnicima tiskanima u 19. stoljeću značenjem se ističu Njemačko‑ilirski slovar (Zagreb, 1842.) Ivana Mažuranića i Jakova Užarevića, prvi rječnik pisan Gajevom latinicom, te djelo neprocjenjive važnosti za oblikovanje hrvatskoga znanstvenoga i stručnog nazivlja: Hrvatsko‑njemačko‑talijanski rječnik znanstvenog nazivlja (Zagreb, 1874. – 1875.) Bogoslava Šuleka.

Prethodno na vremenskoj lenti:
«