• Naslovna
• >
• Jezikoslovlje
• >
• GRAMATIKE

GRAMATIKE

Domovina, jezik i vjera svakom su narodu najveće blago. Otkako se smjestio u svojoj današnjoj postojbini, hrvatski se narod bori za te svoje vrijednosti. Bašćanska ploča (oko 1100.) prvo je svjedočanstvo opstojnosti hrvatskoga jezika i imena na ovom tlu, uklesano u kamen hrvatskim jezikom i glagoljicom. Hrvatski jezik, u tisućljetnoj povijesti, nazivan je različitim imenima  – „hrvatski“, „horvatski“, „ilirski“, „slovinski“, „slavjanski“. Sve ćemo te nazive naći u djelima naših pisaca i jezikoslovaca.

Početkom 17. stoljeća, 1604. godine isusovac Bartol Kašić objavljuje prvu hrvatsku gramatiku na latinskom jeziku, Institutionum linquae illyricae libri duo, kojoj je štokavština osnovicom, a u Ritualu rimskom (Rim, 1640.) iznosi potrebu prihvaćanja štokavskog kao najpogodnijeg za hrvatsko zajedništvo. Zato Kašića smatramo ocem hrvatske gramatike i hrvatskog jezikoslovlja općenito. Od 1604. do 1728. godine ne nastaju hrvatske gramatike, nego gramatike stranih jezika, ali pisane hrvatskim jezikom. Kao takve pružaju uvid u hrvatski književni jezik u razdoblju i prostoru u kojem su nastale, stoga ih valja spomenuti u povijesti hrvatskih gramatika. Tako u 17. stoljeću Jakov Mikalja objavljuje Grammatiku taliansku u kratho illi kratak nauk za naucitti latinski jezik (Loreto, 1649.), a Juraj Križanić Gramatično izkazanje ob ruskom jeziku (Tobolsk, 1665.). Početkom 18. stoljeća Toma Babić objavljuje latinsku gramatiku, Prima grammaticae institutio pro tyronibus illyricis accomodata, a zatim izlazi i Grammatica latino‑illyrica Lovre Šitovića Ljubušaka. Drugu hrvatsku gramatiku sastavio je isusovac Ardelio Della Bella, uglavnom se oslanjajući na Kašića. Njegova gramatika Istruzioni grammaticali della lingua illirica objavljena je u sklopu rječnika Dizionario italiano, latino, ilirico (Venecija, 1728.). Nakon te slijedile su gramatike Blaža Tadijanovića, Matije Antuna Relkovića, Marijana Lanosovića, Josipa Jurina, Josipa Voltića, Franje Marije Appendinija, Šime Starčevića, Ignjata Alojzija Brlića i drugih. Međutim, duboka brazda hrvatskom standardnom jeziku zaorana je tek u doba preporoda. Uz Ljudevita Gaja koji je počeo temeljitu pravopisnu reformu knjižicom Kratka osnova horvatsko‑slavenskoga pravopisanja (Budim,1830.), u preporodnom dobu važno je spomenuti jezikoslovca Vjekoslava Babukića i njegovu prvu ilirsku gramatiku Osnove slovnice slavjanske narečja ilirskoga, objavljenu u Danici 1836. godine. Kao gramatičar toga doba istaknuo se i Antun Mažuranić Temeljima ilirskoga i latinskoga jezika za početnike (Zagreb, 1839.). Poslije je Mažuranić objavio i drugu gramatiku Slovnica Hervatska (Zagreb, 1859.), preteču suvremenih gramatičkih opisa posebne gramatičke vrijednosti u jezikoslovnim promišljanjima hrvatskoga jezika. Kao svojevrsni nastavak Mažuranićeve gramatike Adolfo Veber Tkalčević objavljuje Skladnju ilirskoga jezika za srednja učilišta (Beč, 1859.), našu prvu sintaksu objavljenu u zasebnoj knjizi. Od hrvatskih gramatičara druge polovine 19. stoljeća valja spomenuti i Petra Budmanija te Tomu Maretića. Budmani je autor djela Grammatica della lingua serbo‑croata (illirica) (Beč, 1867.), prve gramatike u kojoj se spominje naziv srpsko-hrvatski jezik, dok je Maretićeva Gramatika i stilistika hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika (Zagreb, 1899.) veći dio 20. stoljeća bila temelj jezične norme i glavni jezični priručnik generacijama učenika i studenata.