“Pojam otium pokriva čitav raspon od nevaljala dangubljenja, do počinka od (javnog) djelovanja, tj. vremena posvećena privatnosti i studiju (Ciceronov otium litteratum, otium cum dignitate). Rad se općenito doživljava tegobnim, pa moralistički izričaji biblijsko- kršćanske tradicije više upozoravaju na pogubnost dokolice. Ipak, već Augustin izražava svijest kako u životu rad i dokolicu treba uravnotežiti i ukazuje na njihovu komplementarnost. Opreku u antici izraženu parom negotium – otium, u srednjem vijeku vita activa – vita contemplativa, opet pokušava pomiriti Benedikt pravilom ora et labora.
U većem vrednovanju duhovnog / intelektualnog rada nad tjelesnim spomenutim se misliocima pridružio i Toma Akvinski. U dva Petrarkina djela (De vita solitaria, De otio religiosorum) otium se afirmira kao prostor slobode od radnih obveza (negotium), predanje kontemplaciji, svijet individualnosti, zrenja, spoznavanja i stvaralaštva, gdje je vrijeme, potrebno za psihofizičku ravnotežu, a i da bi se moglo sublimirati iskustva i doći do nečeg doista vrijednog, ključni pojam. Kontemplativna dokolica nije pasivnost, ili bijeg od života, nego djelatno prijateljevanje sa samim sobom, s istomišljenicima, s prirodom i knjigama. U životu i u opusu Marka Marulića razabire se uravnoteženo isprepletanje dvaju vidova života. S jedne strane obnašao je javne službe i upravljao obiteljskim imanjem. No jednako se povlačio u osamu svoje radne sobe na čitanje i proučavanje, te u crkvu na molitvu i na meditaciju, te na dvije godine u idiličnu osamu Nečujamske vale na Šolti. Rješavao se obveza, da bi se posvetio sebi, važnim temama i prijateljima…
Kao moralnodidaktički pisac on zapravo prenosi opća mjesta mudrosne i klasične i kršćanske tradicije, argumentira ih i primjerima osnažuje. Dok upozorava na pogubnost lijenosti pozornost privlači činjenica da on, premda plemić, afirmativno govori o radu pa i o onom općenito prezrenom, fizičkom. Radom se ne samo priskrbljuje ono što je potrebno za život nego se također izbjegava zastranjivanje u poroke te postiže vlastito usavršavanje. Svatko treba raditi i vrijeme kao dragocjenu, ali ograničenu mogućnost oploditi i oplemeniti te tako polučiti neko, bilo osobno, bilo opće, bilo materijalno, bilo duhovno dobro. To korištenje vremena podrazumijeva i negotium i otium. Rad i dokolica, radno i slobodno vrijeme, po smislu naizgled suprotstavljeni, funkcionalno su povezani i kao dva komplementarna stanja kvalitativno su međuovisni. Napokon, i rad i dokolica, prema Maruliću, trebaju biti usmjereni stjecanju kreposti.”
Sažetak rada: Jozić, B. Otium i negotium – Marulić o dokolici i radu. // Crkva u svijetu : Crkva u svijetu 49, 2(2014), 248-258.