“U radu se pokazuje kako prvo izdanje Marulićeve Judite (1521) može biti korisno pomagalo u priređivanju ostalih Marulićevih pjesničkih tekstova na hrvatskom, koji su sačuvani samo u rukopisnim prijepisima. Polazi se od teze da je prvo izdanje najbolja aproksimacija Marulićevih hrvatskih autografa, koji nisu sačuvani. Ta se teza argumentira podatcima iz paratekstova Marulićevih latinskih izdanja te iz Marulićevih pisama, iz kojih je jasno da su latinska izdanja slagana i korigirana prema piščevu autografu; analogijom se to može zaključiti i za Juditu. Kolofon prvotiska Judite pokazuje da je uloga Petreta Srićića u tom izdanju bila urednička, a to u znači da se u Veneciji brinuo za pripremu sloga, vjerojatno i za korekturu. U drugom dijelu rada potanko se prikazuje Marulićev usus scribendi, tj. ortografska, jezična i metrička svojstva Judite. Brojna dosljedna rješenja u prvotisku potvrđuju da je Marulić posjedovao barem djelomično uspostavljen ortografski i jezični sustav te da se dosljedno držao nekih načela u versifikaciji. U trećem dijelu na primjerima se pokazuje kako Judita može biti priređivački orijentir. Naime, za ostale Marulićeve hrvatske stihove načelno treba pretpostaviti da su u autografnom zapisu sadržavali ista rješenja kakva nalazimo u Juditi. Iz takve pretpostavke proizlazi priređivački postupak: on neće biti puka transkripcija zapisa u rukopisu, nego će težiti restituciji Marulićava načina pisanja koliko nam je poznat iz Judite. Četvrti dio rada donosi prethodne napomene uz kritičko izdanje dvaju tekstova koji se tiskaju u prilogu (Prikazan’je historije svetoga Panuncija i Utiha nesriće).”
Sažetak rada: Lučin, B. Prema kritičkom izdanju Marulićevih hrvatskih stihova: Judita kao orijentir. // Colloquia Maruliana 26, 26(2017), 5-34.