“Nakon slabljenja osmanlijskog pritiska na središnjem dijelu fronte poslije 1593. u 17. stoljeću (1606.-1683.) na hrvatsko-turskoj granici vlada razmjerna ravnoteža. U vojnom uređenju Bosanskoga pašaluka počinje prevladavati defenzivna logika praćena svojevrsnom feudalizacijom vojničkoga staleža i pojačanim osloncem obrane na islamizirano slobodno seljaštvo. Također su znatno povećani pokrajinski nameti u cilju rasterećenja centralne blagajne. Sada odnos hrvatskih zemalja pod vlašću Habzburgovaca i Mletaka a Osmanlijama više određuju opći odnosi velikih sila, negoli lokalni sukobi. S druge strane aktualizira se pitanje hrvatsko-ugarskih odnosa s Turcima u traženju protuteže habzburškoj centralizaciji. Politika Zrinskih razapeta je između dviju krajnosti: pokušaja da se uspjesi u okršajima s Turcima na krajiškom području pretvore u veliki oslobodilački rat s jedne strane, i sporazumom s tim istim neprijateljem kako bi se pariralo dvoru u sukobu koji nezaustavljivo jača.”
Sažetak rada: Moačanin, N. Hrvatsko i Osmansko carstvo u 17. stoljeću. // Radovi Zavoda za znanstveni rad Varaždin, No.12-13, (2001), str. 25-29