Petar Zrinski

Petar Zrinski je rođen u Vrbovcu, 6. lipnja 1621. Petar i stariji mu brat Nikola VII. su naizmjenično boravili u obiteljskim dvorcima Ozalj i Čakovec. Kako im je njegov otac Juraj V. Zrinski često izbivao od kuće, radi sudjelovanja u Tridesetogodišnjem ratu ili u radu hrvatskih odnosno ugarskih sabora, Petar i njegov stariji brat Nikola su isprava bili prepušteni odgoju majke Magdalene Elizabete Széchy s kojom se Juraj V. otac vjenčao 19. svibnja 1619. u Murskoj Soboti. Nakon smrti oca Jurja V. 1626. brigu o Petru Zrinskom i starijem bratu majka se udala za Nikolu II. Mlakovečkog (Malakóczija), a za djecu brigu preuzimaju skrbnici – protonotar Stjepan Patačić i zagrebački biskup Petar Domitrović. No oba su skrbnika ubrzo umrla pa je brigu o braći preuzelo skrbničko povjerenstvo sastavljeno od četiri člana. Neposrednu skrb nad djecom i imanjima je imao njihov rođak Franjo Batthyány, unuk Nikole IV. Zrinskog.

Nakon smrti oca Jurja, uz brata Nikolu je, kao dijete, nominalno obnašao čast legradskog (međimurskog) kapetana. Po savjetu ugarskog primasa Pétera Pázmány-ja 1630. je zajedno sa bratom Nikolom otišao na školovanje kod isusovaca u Grazu i tamo je zabilježen kao gramatista, što bi značilo da je bio polaznik treće godine isusovačke gimnazije. Ostaju otvorena pitanja je li gradivo za prve dvije godine gimnazijskog obrazovanja učio privatno i koliko dugo je ostao na školovanju u Grazu? To je moglo biti najviše do 1634. jer je te godine zajedno s bratom Nikolom 1634. zabilježen na školovanju u Beču. Dio obrazovanja je možda stekao i u Trnavi.

U pratnji kanonika Matije Szenkviczija sa bratom je otputovao u Italiju gdje se oduševio vojnim znanostima i topništvom. Petra i Nikolu Zrinskog je u Rimu primio papa Urban VIII. U vrijeme školovanja je osim hrvatskog i mađarskog jezika, naučio latinski, njemački i talijanski.

Kada se vratio kući 1637., zajedno sa bratom Nikolom je proglašen punoljetnim te se iste godine sukobio s Osmanlijama kraj Velike Kaniže. Iduće godine braća su podijelila imanja, a Petar je boravio u Ozlju. Sa Anom Katarinom Frankapan se oženio 27. listopada 1641. godine. Zbog zauzimanja zemljišta kraj Martinščice kraj Rijeke Petar je optužen za veleizdaju, ali je ubrzo to izglađeno zbog toga što ga je kralj trebao radi sudjelovanja u Tridesetogodišnjem ratu, u kojem se istaknuo u završnim bitkama 1647. i 1648. na njemačkom i češkom bojištu. Po izbijanju Kandijskog rata, 1654. pomagao je Mletačku Republiku u borbama s Osmanlijama na kopnu i moru, nanijevši Osmanlijama velike štete, a Kotorani su ga nagradili dragocjenim mačem koji mu je predan kao izraz poštovanja i prijateljstva.

Vrativši se u domovinu 1655. je suzbio Osmanlije u blizini Perušića u Lici. Za ogulinskog i senjskog kapetana te cijeloga primorja postavljen je 1658. U vrijeme Erdeljskog rata 16. lipnja 1663. je izvojevao veliku pobjedu nad Osmanlijama kraj Jurjevih Stijena blizu Otočca. Tijekom 1664. pristupio je krugu osoba koje su vodile politiku usmjerenu protiv Habsburgovaca, uz koju je povezana njegova daljnja sudbina.

Nakon bratove smrti 1664. imenovan je hrvatskim banom 24. siječnja 1665., ali je u tu čast instaliran tek krajem 1668. što ukazuje na probleme u odnosima između njega i kralja. Sustavno je gospodarski razvijao svoje posjede i jačao izvoznu trgovinu preko sjevernojadranskih luka, posebno Bakra. Trgovao je željezom iz njegove manufakture u Čabru, solju, drvenom građom i žitaricama. Zajedno sa svojim bratom je izvrsno organiziranom trgovačkom djelatnosti, kontrolom putova i ostvarivanjem velike dobiti u poslovanju postavio temelje ranom kapitalizmu na hrvatskom prostoru, a relativno visokim prihodima su mogli održavati vlastitu vojsku. Nakon neuspjele urote uhićen je zajedno sa šurjakom Franom Krstom Frankopanom te smaknut 30. travnja 1671. u Bečkom Novom Mjestu (Wiener Neustadtu), a njegovi posjedi su prešli pod upravu Dvorske komore. Posmrtni ostaci Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana su 1919. preneseni u domovinu i pokopani u zagrebačkoj katedrali.

Petar Zrinski je ostavio trag i u hrvatskoj književnosti prepjevom pjesničkog djela svoga brata Nikole. Objavio ga je u Mlecima 1660. pod naslovom «Adrianskoga mora sirena». Bratov tekst je proširio sa stotinjak vlastitih strofa u kojima je dao oduška neprijateljstvu prema Nijemcima iz Vojne krajine s kojima se godinama sukobljavao. Za razliku od mađarskog originala njegov hrvatski prijevod u svom sadržaju nosi izraženo hrvatsko obilježje. Odjek pjesničkog djela Petra Zrinskog svjedoči poema dubrovačkog književnika Vladislava Minčetića «Trublja slovinska» (Ancona 1665.), koju je 1663. ispjevao «v pohvalu» Petru Zrinskom.

Idejni sustav Petra Zrinskog nikada nije napisan, ali je predstavljen na jednoj od karata koju je objavio hrvatski povjesničar Ivan Lučić je u svom djelu «O Kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske u šest knjiga» i to u izdanju objavljenom u Amsterdamu 1668. Ta karta zapravo predstavlja jedan od prvih hrvatskih protonacionalnih programa.

Petar Zrinski je važan i zbog toga jer je podupirao nastojanja za stvaranjem zajedničkog hrvatskog književnog jezika na osnovi kombinacije štokavštine, kajkavštine i čakavštine. On je podupirao i aktivnosti za uspostavljanjem čvršćih veza dotada odvojenih južnih i sjevernih hrvatskih književnih područja.

U Zagrebu je posjedovao nekoliko nekretnina, a među njima i kuću koja se nalazila na dijelu prostora gdje je kasnije izgrađen kompleks zgrada u kojem je danas sjedište Vlade Republike Hrvatske.

Petar Zrinski je svojom aktivnošću povezivao Zagreb, Ozalj i Kraljevicu, a kasnije i Čakovec. Osim toga svoja je politička i kulturna nastojanja usmjeravao i prema dinarskom području kao središnjem segmentu srednjovjekovnog Hrvatskog kraljevstva gdje je bila i nekadašnja jezgra državine Bribiraca odnosno Šubića.

Dr. sc. Hrvoje Petrić, redoviti profesor na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu