Nikola VII. Zrinski
Nikola VII. Zrinski se rodio 3. svibnja 1620. u Čakovcu, a po povratku sa školovanja u inozemstvu proglašen je punoljetnim. U prosincu 1637. Nikola VII. je zabilježen kao komornik kralja Ferdinanda III., što otvara mogućnost da je kratko vrijeme služio na bečkom dvoru. Od povratka u domovinu je boravio u Čakovcu gdje je uredio plemićki dvor te utemeljio bogatu knjižnicu. Kada je 1649. sa bratom Petrom zaključio ugovor o potpunoj podjeli imanja, osim dvaju posjeda u Hrvatskoj zadržao je cijelo Međimurje te sve posjede u zapadnoj Ugarskoj, Vrbovec i Rakovec te kuću u Beču. Usprkos podjeli imanja zajedno s bratom Petrom je izvrsno organizirao gospodarsku djelatnost te ostvarivao veliku dobit. Nikola VII. je kao dijete 1628. postao vrhovnim kraljevskim konjušnikom. Od 1640. obnašao je i dužnosti legradskog (međimurskog) kapetana, a 1646. postao je velikim županom Zaladske i Šimeške (Šomođske) županije. Dana 27. prosinca 1647. je imenovan hrvatskim banom, ali je u čast uveden tek u 14. siječnja 1649. na Hrvatskom saboru u Varaždinu.
Od veljače 1660. Nikola VII. je bio tajni savjetnik (geheimer Rat) odnosno član najvišeg savjetodavnog tijela i samim time dio vodeće elite Habsburške Monarhije. Ujesen 1663. spominje se i kao glavni državni kapetan (supremus et generalis capetaneus) te blisko surađuje s feldmaršalom Raimundom Montecuccolijem. Za rata 1663/64. istaknuo se u više bitaka, a osobito svojom «zimskom vojnom» početkom 1664. god. kada je prodro do Osijeka i zapalio znameniti most na Dravi, što mu je osigurao europsku slavu. I supruge su ga vezivale uz elitu Habsburške Monarhije. Prva supruga mu je bila Euzebija, kćerka kraljevskog savjetnika i grofa Gašpara II. Draškovića i Ane Veronike Freiin von Eibiswald iz znamenite štajerske obitelji, koju je oženio 1646. Nakon njene smrti 1650., druga supruga mu je bila iz još viših krugova, Marija Sofija Löbl s kojom se oženio 1652. godine. Njen otac Johann Christoph je jedno vrijeme bio predsjednik Dvorskog ratnog vijeća (slično ministru obrane), a majka Ana Katarina Rattkay od Velikog Tabora. S Marijom Sofijom je imao četvero djece. Dvoje je doživjelo zrelost: Marija Katarina i vojskovođa Adam, dok su Marija Barbara i Izak umrli kao mali.
Nikola VII. se proslavio u više borbi s Osmanlijama. Višekratne borbe vođene oko Velike Kaniže vezane su uz pitanje sigurnosti međimurskih i južnougarskih posjeda pa u sklopu toga treba promatrati i izgradnju utvrde Novi Zrin na ušću rijeke Mure u Dravu 1661. godine. Prodor do okupirane Kostajnice u ljeti 1652. vezan je uz kažnjavanje radi osmanskih provala i pljački u vrijeme mira.
Nikolini ratni doprinosi u Tridesetogodišnjem ratu bili ravni onima koje je napravio njegov otac Juraj. Nikola VII. je u Tridesetogodišnjem ratu prvi puta sudjelovao u rujnu 1642. s postrojbom od 500 konjanika. Njima je 1644. pridružio još 500 konjanika, ali nije poznato koliko je vremena Nikola proveo na bojištu i gdje se tada točno borio. Za kasniji period imamo precizne podatke. Švedska je u završnoj fazi Tridesetogodišnjeg rata 1646. bila vrlo moćna, a njena je vojska djelovala po Moravskoj. Kralj Ferdinand III. Habsburški nije imao dovoljno pouzdanih vojnika pa je u pomoć pozvao hrvatske snage. Nikola VII. Zrinski je zajedno sa svojim 300 konjanika iz Međimurja odjevenih u sjajne uniforme 1646. došao kralju u pomoć u mjestu Skalica, na granici današnje Slovačke i Češke. Nikoline snage su nanijele teške gubitke švedskim snagama i njihovim saveznicima predvođenim Jurjom I. Rakoczyjem. Kao priznanje za iskazane ratne hrabrosti, svjedoči što je 26. siječnja 1646. postao general-bojnik (General Feldwachtmeister). Isti čin se na latinskom jeziku navodi i na najranijem poznatom Nikolinom portretu koji je 1646. napravio Elias Wideman. Nikolina pukovnija je 1647. raspuštena. Čini se kako je jedan njen dio uključen u pukovniju Petra Zrinskog, dok je ostatak nastavio djelovati u postrojbi kojom je zapovijedao Paul Paraminsky.
Na saborskom zasjedanju u Zagrebu 11. siječnja 1655. podupirao je zaključak da u krunidbenoj diplomi novoga kralja treba uz Kraljevinu Ugarsku umjesto izraza „i njoj podređene strane“ poimenice mora biti istaknuto ime Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Ovo inzistiranje jasno pokazuje njegov politički smjer da Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija ima jednaka prava kao i Kraljevina Ugarska.
Nakon po Hrvatsku i Ugarsku nepovoljnog mira sklopljenog 27. rujna 1664. u Vasváru postao je vodeća osoba u protuhabsburškim aktivnostima. Prije nego je uspio razviti veću djelatnost smrtno je stradao u lovu na vepra u Kuršanečkom lugu u Međimurju, 18. studenoga 1664. godine.
Nikola VII. Zrinski je značajna osoba i hrvatske i mađarske tradicije te je imao veliki ugled diljem Europe. Brojni europski umjetnici su ostavili njegove portrete, a u Londonu je 1664. objavljen i njegov životopis. U Beču je 1651. otisnuto djelo pisano mađarskim jezikom „Adriai Tengernek Syrenaia“ (Jadranskog mora sirena), koje je sadržavalo nekoliko lirskih pjesama i ep o opsadi te padu utvrde Siget, u kojem je slavio smrt pradjeda Nikole IV. Zrinskog. To djelo mađarski povjesničari književnosti ocjenjuju kao jednim od najboljih književnih djela mađarske barokne književnosti. Na hrvatski ga je jezik prepjevao brat Petar kao „Adrijanskog mora sirena“ i objavio u Mlecima 1660. godine. Usprkos tome što je pisao na mađarskom jeziku, bio svjestan svoje pripadnosti hrvatskom narodu. Na to jasno ukazuje dio pisma svom prijatelju te ujedno zagrebačkom dožupanu Ivanu Ručiću iz 1658. godine: “Ja sam inače sebe svjestan, znam naime da sam pravi Hrvat i k tome Zrinski”.
Dr. sc. Hrvoje Petrić, redoviti profesor na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu
