Nova Gradiška, 4. II. 1847. — Zagreb, 17. VII. 1907.
Redoviti profesor općega hrvatsko-ugarskoga državnoga prava, međunarodnoga prava i upravnoga zakonoslovlja na Pravoslovnom i državoslovnom fakultetu
Diplomirao je s doktoratom u Beču 1874. Sljedeće godine namjesni je profesor opće pravne povijesti na zagrebačkom sveučilištu. Bio je dekan Pravoslovnoga i državoslovnoga fakulteta, rektor Sveučilišta u dva mandata (i 1904./1905.) i prorektor nakon oba rektorska mandata. Zaslužan je za razvoj moderne discipline ustavnoga prava u Hrvatskoj. Osim profesorske, stvarao je i političku karijeru, ponajprije kao zastupnik Narodne stranke u Hrvatskom saboru od 1893. do 1906., a poslije od 1897. do 1905. i u zajedničkom Ugarsko-hrvatskom saboru sa sjedištem u Budimpešti. U radovima je dokazivao potrebu održanja pune hrvatske državnosti i nakon Hrvatsko-ugarske nagodbe. Tu je teoriju obranio pred istaknutim međunarodnim pravnicima poput heidelberškoga profesora Jellineka.
Prorektor Ivan Bujanović
