“O splitskom renesansnom misliocu Marku Maruliću (1450–1524) i obilježjima njegova stvaralaštva očitovao se i Miroslav Krleža (1893–1981). Prosudbe o Maruliću i njegovu opusu iznosio je tijekom pedeset pet godina: od 1926. do 1981. godine.
Marulića i njegove zapise Krleža je nerijetko kritizirao, o čemu svjedoče i sljedeći iskazi: u Marulićevoj Instituciji nema »nikakve visoke vrijednosti«; utjecaj humanističkog obrazovanja i »poznavanje klasika i renesansnih pisaca« nisu ostavili u »Marulićevom djelu dubljih tragova«; o Maruliću treba govoriti »kao o kontrareformatoru«. Međutim, Krleža je izrekao i brojne prosudbe koje ukazuju na prevažnu ulogu Marulićeva opusa, posebice u povijesti hrvatske književnosti, kao i u prepoznavanju, a potom i iskazivanju hrvatske nacionalne svijesti te određenju hrvatskog identiteta. Neke od tih prosudaba jesu i ove: Marulić je spomenik »naše knjige«; on je jedan od pisaca koji su zaslužni za utemeljenje književnosti napisane »čistim narodnim govorom«; on je pisac koji spada u »deset-petnaest« najblistavijih imena »naše književne historije«; on je jedan od važnijih predstavnika »naše vlastite humanističke književnosti«; on je u svojim djelima poticao na »borbu protivu osmanlijskog polumjeseca«, čime je upozorio na opasnosti koje prijete »hrvatskoj narodnoj supstanci«; on je jedan od pisaca koji su zaslužili da u Zagrebu imaju spomenik ili spomen-ploču.
Ovaj popis glavnih Krležinih iskaza o Marku Maruliću oblikuje sasvim drugačiju predodžbu od one koja o Krležinu odnosu prema Maruliću i njegovu stvaralaštvu prevladava do danas. Taj popis naime svjedoči da je Krleža izrekao i brojne prosudbe koje ukazuju na prevažnu ulogu Marulićeva stvaralaštva: 1. u povijesti hrvatske književnosti, pjesništva i hrvatskog jezika; 2. u iskazivanju hrvatske nacionalne svijesti; 3. u određenju hrvatskoga identiteta.”
Sažetak rada: Balić, D. Krležini iskazi o Maruliću i njegovu opusu. // Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine 42, 2(2016), 353-420.