“U radu se najprije daju opći podatci o Marulićevu djelu In epigrammata priscorum commentarius i opisuje se žanrovski okoliš u kojem se ono pojavljuje. Budući da u svojim tumačenjima antičkih natpisa Marulić pokazuje prilično temeljito i raznovrsno poznavanje starine, valja se zapitati otkud potječu takva njegova znanja. Dio izvora sam je izrijekom naveo, pa ih ovdje nazivamo eksplicitnima: ima ih ukupno 35, od kojih 31 pripada poganskoj antici, a 4 su kršćanska. Pokazalo se, međutim, da iz eksplicitnih izvora potječe razmjerno malen broj podataka, dok većinu svojih komentara (objašnjenje značenja nekih riječi, etimologija, gramatičke napomene, informacije o mitologiji, državnim i religijskim starinama itd.) splitski humanist crpi iz drugih izvora, koji se u tekstu nikako ne spominju, pa ih stoga nazivamo implicitnima. Pozorno proučavanje samih komentara, ali i komentarske prakse Marulićevih suvremenika, omogućilo je auktoru ovog rada da prvi put identificira te implicitne izvore: posrijedi su komentari, rječnici i kompendiji što su ih u 15. st. sastavili Niccolò Perotti, Pomponio Leto, Giovanni Tortelli, Giuniano Maio, Pseudo-Fenestela, Maffeo Vegio i Bartolomeo della Fonte. U radu se pokazuje da takva, prešutna uporaba suvremenih izvora nipošto nije Marulićev specificum, nego, naprotiv, bogato potvrđena humanistička praksa. U završnom dijelu rada i u zaključnoj tablici prikazani su Marulićevi postupci kompiliranja, sažimanja i preoblike polaznoga teksta, tj. prilagodbe izvora novom kontekstu.”
Sažetak rada: Lučin, B. Implicitni izvori u Marulićevu Tumaču uz natpise starih: Niccolò Perotti, Pomponio Leto i drugi. // Colloquia Maruliana 21, 21(2012), 143-183.