“Zrinsko-frankopanska urota (1671.) završila je smaknućem Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana (dalje još Nadaždija i Tattenbacha. Pripadajući posljednjima od svoga roda, njihova je smrt značila i zator dviju velikaških loza, frankopanske i zrinske, koje su na cjelokupni život hrvatskog naroda bitno utjecale gotovo pola tisućljeća. Iako je proces imao prigodnu juridičku formu – zaseban sud, ipak je predstavljao flagrantno kršenje pravnih normi, tj. povredu staleških prava, jer je ugarskim i hrvatskim velikašima mogao suditi samo ugarski državni sabor. Dakako, konfiskacijom njihovih imanja (samo od Nádasdyja, najbogatijeg baruna krune – 189.000 guldena) popunio je kralj fisk, dobrano ispražnjen troškovima barokne raskoši Dvora odnosno politike “visokog stila” (pariranje Luju XIV.), te nije daleko od istine izjava da su Zrinski i Frankopani „za buntovnike proglašeni i udavljeni samo zato, jer se Nemcem htelo hrvatskih imanjah“ (Starčević). I dok se car Leopold bavio organizacijom svoje barokne svadbe i spletkama glede španjolske baštine, naši su urotnici krvarili na predziđu kršćanstva, a u stankama između dvije provale, dvaju pohoda, dviju bitaka ili dvaju ratova uspijevali ponešto i napisati, prikupiti umjetničkih predmeta, ženiti se, imati djecu, ukratko – živjeti. Možda su braća Zrinski i bili “tipični velikaši XVII. stoljeća, ljubitelji sjaja, lovova i rata, ali i umjetnosti i knjige” (Kombol), no jamačno ne i rata à la turca, ali – reći će u jednoj brošuri Nikola: “ovdje nam je živjeti, ovdje umrijeti”. U sveopćoj pljački zrinsko-frankopanskih dobara (koje se nije libilo ni Njegovo Veličanstvo prisvojivši, između ostalog, skupocjeni svileni pokrivač s Petrova kreveta!) uništeni su mnogi dokumenti, tako da je ostala dvojbena godina Frankopanova rođenja. Držim kako je pretežito zanemarivan podatak iz izvješća mletačkog poslanika u Beču, Zorzija, u kojem ovaj Frankopanovo sudioništvo u uroti pripisuje „vrućoj krvi mladosti od ne još dvadeset osam godina“ relevantan, naravski sve dotle dok se eventualno ne pronađe točna godina Frankopanova rođenja. Dakako, u galantnoj povijesti Habsburgovaca ovo discipliniranje kičme podanika krunskih zemalja bila je tek jedna, možemo reći, od neznatnijih epizoda; za nas pak Hrvate i našu povijesnu okomicu, ipak nešto znatnije.”

Sažetak rada: Pajur, F. O Zrinsko-frankopanskoj uroti. // Kaj : časopis za književnost, umjetnost i kulturu, Vol.44 (218), No.5 (312) (2011),  str. 57-67