Nikola VII. Zrinski, hrvatski ban (Čakovec, 3. V. 1620. – Kuršanečki lug, Međimurje, 18. XI. 1664), ratnik, književnik, vlasnik Knjižnice Zriniane.
Praunuk Nikole IV. Zrinskog, junaka koji je pao u obrani Sigeta.
Portreti Nikole VII. Zrinskog dostupni su u Digitalnim zbirkama NSK.
– 1620. godine rođen u Čakovcu od oca Jurja V. (Juraj V. Zrinski, hrvatski ban, *Čakovec, 1599. – †Bratislava, 1626.) i majke Magdalene Széchy.
– 1626. nakon smrti oca skrb o njem i mlađemu mu bratu Petru IV. preuzeli su protonotar Stjepan Patačić i zagrebački biskup Petar Domitrović. Kako su oba skrbnika ubrzo umrla, o braći je skrbilo četveročlano povjerenstvo, a njihov izravni skrbnik bio je Franjo Batthyány, unuk Nikole IV. Zrinskoga.
– od 1630. školovao se na isusovačkom učilištu u Grazu, gdje je stekao temeljnu humanističku naobrazbu.
– 1636. završio je retoriku na isusovačkoj višoj školi u Trnavi. Iako su ga odgajali isusovci, zadržao je vjersku snošljivost prema protestantima te je zastupao stav da se Crkva ne bi smjela miješati u svjetovne poslove. Nakon završetka školovanja zajedno je s bratom Petrom otputovao u Italiju, gdje ih je primio i papa Urban VII.
– 1637. braća su proglašena punoljetnima i podijelila obiteljske posjede na dva jednaka dijela, zadržavši suvlasništvo u Čakovcu i Ozlju.
– nakon 1637. Nikola je boravio u Čakovcu, gdje je uredio plemićki dvor i utemeljio bogatu knjižnicu.
– 1646. na kraljev se poziv, zajedno s 300 podanika, priključio hrvatskoj banskoj vojsci u Tridesetogodišnjem ratu (1618–48) te se istaknuo u bitkama protiv Šveđana te Jurja I. Rákóczyja. Za iskazanu hrabrost Ferdinand III. dodijelio mu je titulu »generala sviju hrvatskih četa«.
– 1647. bio je imenovan hrvatskim banom, ali je u tu čast bio uveden 1649. na Hrvatskom saboru u Varaždinu (obnašao ju je do smrti).
– 1649. s bratom je zaključio ugovor o potpunoj podjeli imanja, osim dvaju posjeda u Hrvatskoj zadržao je cijelo Međimurje i sve posjede u zapadnoj Ugarskoj.
– 1652. proslavio se pobjedom nad Osmanlijama kraj Kostajnice
– 1655., na saborskom zasjedanju u Zagrebu podupirao je zaključak o odustajanju od izraza »partes subjectae« za hrvatske zemlje, koji je do tada bio u uporabi u Ugarskom Kraljevstvu; prema tom je saborskomu zaključku novi službeni naziv za hrvatske zemlje postao Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija. Bio je zagovornik osnivanja domaće stajaće vojske, prema švedskom uzoru, čiji bi zadatak bio ratovati s Osmanlijama.
– 1660. pobijedio je osmanslijsku vojsku kraj Kanjiže /Nagykanizsa/
– 1661. izgradio je utvrdu Novi Zrin pripremajući se za skorašnji protuosmanski rat na ušću rijeke Mure u Dravu.
– za rata 1663–64. istaknuo se u više bitaka, osobito u »zimskoj vojni«
– početkom 1664. prodire do Osijeka gdje je zapalio znameniti Sulejmanov most
Vero disegno del famoso ponte e fortezza di Essech / Alphonsi Lasor à Varea, 1713. Pristup: Digitalne zbirke NSK.God. 1651. u Beču je objavio djelo Jadranskoga mora sirena (Adriai tengernek Syrenaia), pisano madžarskim jezikom, koje je sadržavalo nekoliko lirskih pjesama i ep o opsadi te padu utvrde Siget, u kojem je slavio smrt pradjeda Nikole IV. Zrinskoga.
Adrianszkoga mora syrena, 1660. Pristup: Digitalne zbirke NSKDanas se to djelo smatra jednim od najboljih djela madžarske barokne književnosti. U rukopisu su sačuvana i druga njegova djela: Ne diraj Mađara (Ne bántsd a Magyart), Hrabri vitez (Vitéz hadnagy), Razmišljanje o životu kralja Matije (Mátyás király életéről való elmélkedések), Lijek protiv turskog opija (Az török áfium ellen való orvosságban). Mnogi su europski umjetnici izradili njegov portret, a u Engleskoj je bio objavljen i njegov životopis.
– 1664., nakon Vašvarskoga mira nepovoljnoga za Hrvatsku i Ugarsku, postao je vodeća osoba u protuhabsburškoj uroti, ali je nedugo potom smrtno stradao u lovu.
