“Rad polazi od neuobičajenoga mjesta u molitveniku Katarine Frankopan Zrinski koji je, nesvojstveno molitvi, prožet osvetničkim tonom. Katarinina molitva prati se od tog sakralnog predloška i Kumičićeve literarizacije kroz kasnije dramske tekstove na zrinsko-frankopansku temu. S jedne strane, time se skreće pozornost na molitvu u literarizaciji te povijesne teme, jer je u tom okviru iznimno poticajna sastavnica, a dosadašnja ju literatura nije spominjala. S druge strane, naznačuje se da se ta molitva, već od Kumičića, ne može čitati isključivo kao vid (pre)naglašavanja pobožnosti, već da joj treba prići i s drukčijih motrišta. Rad se proširuje u tom smjeru i ističu se mjesta u literarizaciji koja se nepovjerljivo odnose prema podrazumijevanim označiteljima molitve kao što su pobožnost i davanje smisla opstojanju karaktera. Uočava se da se dramskim povratkom zrinsko-frankopanskoj temi 1915. godine ne događa samo poetički pomak već i u odnosu na molitvu. Javljaju se smjeliji autori koji jače propitkuju njezin pojam. Uočava se njezina veza s „vječnom tamom“ (Strozzi), raskrinkavanjem licemjerne molitve (Ogrizović, Šop) te s procesom desakralizacije Zrinskog i Frankopana (Raos, Gavran). Niz predložaka u kojima se molitva decentrira s općeg značenjskog kalupa na slobodni aspekt seže do Gavranovih Urotnika (1984).”

Sažetak rada: Ivić, M. Jedna molitva i urota: proturječja u dramama na zrinsko-frankopansku temu. // Anafora : Časopis za znanost o književnosti, Vol.2., No.2. (2015),  str. 181-195