Ne nalazimo dosta rieči, da javimo svoju radost, što je to novo glasbeno djelo domaćega skladatelja po jednoglasnom sudu kritike i obćinstva sretno uspielo. Zajc je doživio na taj dan liepu slavu, i to neka mu bude zadovoljština za one neprilike, za gdjekoju neprijazan, koju je možda od gdjekoga doživiti imao. Obćinstvo pozdravljalo ga je pravom burom.
August Šenoa (Kritika opere Nikola Šubić Zrinski I. Zajca), Vijenac, VIII, 1876, 4. 11.
Opera Nikola Šubić Zrinski jedno je od rijetkih djela Ivana pl. Zajca koje se trajno zadržalo na repertoaru hrvatskih opernih kuća. Sadržaj opere opisuje pogibiju jednog od najpoznatijih predstavnika hrvatske aristokratske obitelji Zrinski nakon dugotrajne turske opsade grada Sigeta 1566. godine.
Glazbena tragedija u tri čina Nikola Šubić Zrinski Ivana pl. Zajca, skladana prema libretu Huge Badalića, najpoznatije je i najizvođenije hrvatsko operno djelo 19. stoljeća. Prema podatcima Vladana Švacova u eseju Operni libreto u Hrvata te podatcima iz Repertoara hrvatskih kazališta do 1990. godine, Nikola Šubić Zrinski izveden je 1317 puta, a do veljače 1992. godine samo je u Zagrebu opera izvedena 609 puta, što govori o njezinu veliku uspjehu kod publike. Dio opere je i pjesma U boj, u boj!, nastala na stihove Franje Markovića. Zbog svoje hrabrosti i časne samurajske smrti lik i djelo Nikole Zrinskog Sigetskog našli su svoje poštovatelje i u dalekome Japanu. Spomenutu je pjesmu 26. veljače 2006. godine u dvorani Kokugian u Tokiju izveo japanski muški zbor od 1000 članova, pod ravnanjem maestra Katsuakija Kozaija.
Na području kazališne umjetnosti Zajčevo je remek-djelo, opera Nikola Šubić Zrinski, izvedena 4. studenoga 1876. godine. Mnogo godina trajno je privlačila publiku ne samo svojim stvarnim glazbenim vrijednostima već i povijesno-političkom pozadinom, koja je pred Hrvate Zajčeva doba iznosila veličinu rodoljubnog heroizma kao zalog za konačnu pobjedu.
U tome djelu za koje je libreto napisao Hugo Badalić prema drami Zriny Theodora Körnera, Zajcu je samo mjestimično uspijevalo glazbeno razgraničiti dva svijeta – osmanlijski i hrvatski – koji pružaju okvire za razvoj dramske radnje, ali taj nedostatak on otkupljuje bogatstvom melodijske invencije, koja je baš u tome Zajčevu djelu svježija, nesposrednija, nego u bilo kojem drugome. U Zrinskome, koji donosi u hrvatsku opernu glazbu i umjerenu primjenu lajtmotiva, Zajc je umio naći pravi izraz za raznovrsnost situacija i prizora, u kojima prevladavaju i lirski i herojski ugođaji, u koje koreografski elementi unose sretan kontrast.
Izvor: http://www.nsk.hr/
