Info Panel
Početna  /  vremenska lenta  /  Rječnik pet najuglednijih europskih jezika

Rječnik pet najuglednijih europskih jezika

Naslov: Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum : Latinae, Italicae, Germanicae, Dalmatiae [!] et Ungaricae ; Vocabula Dalmatica quae Ungari sibi usurparunt ; Institutio christiana ; Symbolum apostolorum / [Fausti Verantij].
Impresum: Venetiis : apud Nicolaum Morettum, 1595.
Materijalni opis: [8], 128 str. : ilustr. ; 8o (20 cm).

Faust Vrančić je sastavio i 1595. izdao u Veneciji prvi rječnik hrvatskoga jezika uvrstivši ga među pet najznačajnijih jezika ondašnje Europe. Polazni je stupac latinski (Latine), a zatim se nižu talijanski (Italice), hrvatski (Dalmatice), njemački (Germanice) i mađarski (Ungarice). 

Vrančić čakavsko narječje naziva dalmatinskim jezikom, koje je u ono vrijeme bilo književnim jezikom i njime se u prošlosti govorilo na znatno širem području negoli danas. Rasprostiralo se ne samo po otocima, nego i na velikome dijelu dalmatinskog ozemlja, dopiralo do Like, porječja Kupe, Slavonije i dijela Bosne, a nekolicina stručnjaka drži da se njime govorilo i u samome Dubrovniku. Ono je Vrančiću kao Šibenčaninu bilo najbliže i on ga je držao najljepšim među trima hrvatskim narječjima. Svoj procvat i vrhunac doživljava u XVI. st. U njem svoju Juditu piše i otac hrvatske književnosti Marko Marulić, a iz izvješća mletačkih sindika što su ga 1553. poslali mletačkoj vladi možemo pročitati: “Svi Splićani žive po navadi i običaju slovinskom, te je njihov materinski jezik toli sladak i ljubak, da drži prvenstvo u Dalmaciji, isto tako kao narječje toskansko u Italiji, koje se može nazvati cvijetom te najljepšim i najboljim narječjem u Italiji”. Prodori Turaka prouzročili su još u XV. st. pomicanje štokavskoga stanovništva s jugoistoka prema sjeverozapadu, pa su se mnogi čakavci, a i kajkavci, odselili iz svoje postojbine.

Vrančićevim rječnikom poslužio se u sastavljanju svojega rječnika Thesaurus polyglottus (1603.) i Hieronymus Megisser (1553.-1618.) te hrvatski leksikografi Jakov Mikalja (1600./1601.-1654.), Juraj Habdelić (1609.-1678.), Ivan Belostenec (1593/4.-1675.) i Ardelio Della Bella (1655.-1737.), pri sastavljanju svojih rječnika.

1605. u Pragu češki benediktinac Petr Loderecker († 1636.) priredio je 2. izdanje Vrančićeva Petojezičnoga rječnika kojemu je, s Vrančićevim dopuštenjem i svesrdnom pomoći, pridodao češki (Bohemice) i poljski (Polonice) stupac, koji su kao i njemački stupac su otisnuti goticom.  

Treće izdanje Vrančićeva rječnika pod naslovom “Dictionarium pentaglottum” priredio je i u Bratislavi 1834. objavio mađarski liječnik i leksikograf József Török (1813.-1894.), 4. izdanje 1971. bibliofilski je pretisak “Libera”, izdavačkoga poduzeća Instituta za znanost o književnosti Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Češki slavist Antonín Měšťan (r. 1930.) pretisnuo je 1984. Lodereckerovo sedmojezično izdanje, a Društvo hrvatskih književnika u Zagrebu je 1990. objavilo 6. izdanje, dok je “Novi Liber” 1992. priredio 7. izdanje, što je zapravo vjerni pretisak prvoga. Ove 2005. godine “Novi Liber” je pretisnuo i izdanje iz 1605.

Izvor: Digitalizirana baština (autor teksta dr. sc. Ivan Kosić, 2005.)