Nakon završetka Prvoga svjetskoga rata, raspada Austro-Ugarske Monarhije i stvaranja jugoslavenske države Sveučilište u Zagrebu imalo je četiri fakulteta: Bogoslovni, Pravoslovni i državoslovni, Mudroslovni i Liječnički fakultet. Do 1941. godine Sveučilište u Zagrebu ima sedam fakulteta, jer su u međuratnom razdoblju osnovani: Poljoprivredno-šumarski, Veterinarski i Tehnički fakultet. U jesen 1920. obnovljen je i rad Pučkoga sveučilišta, koje je s radom počelo još prije Prvoga svjetskoga rata (1912.) u Zagrebu. I u idućem razdoblju Pučko sveučilište ostalo je sveučilišna ustanova kojom su redom predsjedali sveučilišni profesori kao npr. Ferdo Šišić, Albert Bazala i dr. Važnu ulogu obnašali su tajnici, koji su organizirali sve poslove vezane uz rad ustanove.
U novonastalim okolnostima Sveučilište je nekoliko puta mijenjalo svoje ime. Krajem 1918. godine Sveučilištu je ukinut pridjev »kraljevski« te je određeno novo ime – Hrvatsko sveučilište u Zagrebu. Sredinom 1919. Sveučilište ponovno mijenja ime i zove se Sveučilište Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca. Kako je država donošenjem Ustava 1921. promijenila ime u Kraljevina SHS, tako je i Sveučilište u svojem imenu usvojilo i tu promjenu te se nazivalo Sveučilište Kraljevine SHS. Tek 1930. godine donesen je prvi zajednički Zakon o univerzitetima prema kojemu su poimenično utvrđeni svi fakulteti pojedinih sveučilišta u državi, dotada je Sveučilište funkcioniralo po propisima iz vremena Austro-Ugarske. Nakon uspostave Banovine Hrvatske u kolovozu 1939. godine prijenosom nadležnosti sa središnje na novoustrojenu bansku vlast cjelokupna prosvjetna politika prešla je u nadležnost Zagreb, i Sveučilište opet mijenja svoje ime u Hrvatsko sveučilište u Zagrebu. Da bi se sveučilišna autonomija ukinula Zakonskom odredbom o Hrvatskom sveučilištu od 23. listopada 1941. godine.
Najviše nastavnoga osoblja u međuratnom razdoblju imali su Filozofski i Tehnički fakultet, a najveći broj upisanih studenata Tehnički i Pravni fakultet. Prema ondašnjim svjedočanstvima, najviše je nedostajao neposredni kontakt studenata s profesorima, kao i činjenica da su nastavnici rijetko pisali udžbenike i skripta za svoje studente. Između dva rata profesori su bili okupljeni u raznim profesionalnim udruženjima. Svakako najveće bilo je Društvo visokoškolskih nastavnika koje je konstituirano u Zagrebu krajem 1919. godine, a djelovalo je samostalno sve do 1931. Na inicijativu A. Bazale utemeljeno je 1934. Društvo za Strossmayerovo sveučilište u Zagrebu. Cilj toga društva, koje će 1940. promijeniti ime u Hrvatsko sveučilišno društvo, bio je da se privatnom financijskom potporom industrijalaca, obrtnika, novčanih zavoda itd. pomogne zagrebačkomu sveučilištu u organizaciji i radu njegovih profesora, znanstvenika i dr. Godine 1941. kako bi onemogućili bilo kakvo opozicijsko djelovanja na Sveučilištu, ukinuta su sva društva i klubovi na pojedinim fakultetima.
Broj studenata Sveučilišta u Zagrebu neprestano je rastao u međuratnom razdoblju te je u to doba porastao od 2880 studenata upisanih u akademskoj godini 1919./1920. na 6900 studenata upisanih u zimskom semestru akademske godine 1940./1941.Važna promjena koja se dogodila nakon Prvoga svjetskoga rata odnosila se na pravo prema kojemu su se od 1918., po prvi put, žene mogle upisati na Pravni i Medicinski fakultet, a ne samo na Filozofski. Nakon završetka Prvoga svjetskoga rata na Sveučilištu u Zagrebu bilo je upisano 208 studentica, a u posljednjoj godini prije Drugoga svjetskoga rata bilo ih je 1296. Nakon 1918. u Zagreb je pristizao velik broj studenata iz raznih krajeva Hrvatske i ostalih dijelova Jugoslavije, pojavila se i hitna potreba izgradnje studentskih domova. Zahvaljujući velikoj sabirnoj akciji na početku 1921., poduzetoj na inicijativu ondašnjega rektora Karla Radoničića, te financijskoj potpori pokrajinske vlade, gradske uprave, banaka, industrijalaca itd., sredinom iste godine započeo je s izgradnjom studentski dom (Đački dom) u Runjaninovoj ulici u Zagrebu. Završen 1922. godine, taj je dom mogao primiti 300 studenata. Broj studenata smanjivao se tijekom rata zbog mobilizacije i upućivanja u vojne jedinice, a napose krajem rata. Odrazilo se to svakako i na upis te je u zimskom semestru akademske godine 1942./1943. bilo upisano ukupno 5855 studenata i studentica. Ipak, kao zanimljivu pojavu tih godina treba spomenuti zamjetan broj bugarskih studenata na zagrebačkom sveučilištu.
U međuratnom razdoblju (1918. – 1941.) Sveučilištem su upravljali isključivo redoviti profesori; drugi nastavnici, a posebice studenti, nisu na upravu Sveučilišta imali utjecaj. U međuratnom razdoblju na čelu Sveučilišta u Zagrebu nalazilo se ukupno 15 rektora, od čega su Pravni i Filozofski dali najviše rektora (po četiri). U čitavu međuratnom razdoblju diplomiralo je na Sveučilištu u Zagrebu ukupno 12.628 studenata. Sve to ukazuje na činjenicu kako je Sveučilište u Zagrebu između dvaju svjetskih ratova predstavljalo najveću i najkvalitetniju ustanovu i intelektualni potencijal iz kojega su poniknuli brojni stručnjaci koji će u sljedećim desetljećima ostaviti zapažen trag u hrvatskom društvu, ali i znatno šire.
Izvor: Ivica Šute: Sveučilište u Zagrebu 1918.-1990. U: Sveučilište u Zagrebu 350 godina./ gl. i odg. ur. Mirjana Polić Bobić. Zagreb, 2019., str. 56-71.
