“Dok prirodno teži ka sreći, iskustvo zla – koje se povezivalo sa zlim bićem (demonom, Sotonom, đavlom) – čovjeka tjera da nađe odgovor na taj problem. U antici, pa onda srednjem vijeku, a i kasnije, posvuda se vidjelo đavla, njegovo djelovanje i zasjede. Marulić kao moralno-didaktički autor nipošto nije mogao izbjeći pitanja o zlu i Sotoni. U odužem razmatranju o đavlu u Evanđelistaru (čak jedanaest poglavlja Treće knjige) zrcali se, dakako, kršćanski svjetonazor. Tu Marulić odgovara na glavna pitanja o naravi đavla, o njegovu podrijetlu, moći i djelovanju te o njegovoj konačnoj sudbini. Podrobniju raščlambu organizira oko različitih naziva đavla, koji se susreću u Svetom pismu, pa alegoriziranjem ukazuje na njihova svojstva, poroke, djelovanje i učinke.
Posebnu pozornost privlači Marulićev odgovor na pitanje zašto je stvoren đavao, pri čemu je naizgled upao u krivovjerje pišući da je »providnost previšnjeg Stvoritelja svijeta, stvorivši mnoga dobra, zapovjedila da nastanu i neka njima protivna zla zato da bi dobra u usporedbi sa zlima učinila poželjnijima«. Začuđuje tvrdnja da je zlo Božje djelo, a postavlja se i pitanje kako je to promaknulo cenzuri. Moguće objašnjenje jest da je u Marulićevo doba bio općenito prihvaćen Origenov odgovor na Celzov prigovor, prema kojem Bog nije stvorio zla u doslovnom smislu, nego su ona posljedica njegovih glavnih djela, pri čemu se misli na tjelesna i izvanjska zla kojima se Bog služi u pedagoške svrhe. Marulić, dakle, prenosi tradicionalno kršćansko učenje, služeći se formulacijama prethodnih crkvenih pisaca; međutim izborom građe i načinom njezina organiziranja tom složenom izlaganju on daje autorski pečat.”
Sažetak rada: Jozić, B. Marulićeva demonologija. // Colloquia Maruliana 20, 20(2011), 227-236.