“U središtu kršćanskog življenja nalazi se stvarnost molitve. Cjelokupna kršćanska duhovna tradicija, u svojim raznima granama i strujama, velikim je dijelom, nauk o molitvi. Svojim se djelima Marulić ubraja u ne baš beznačajne duhovne učitelje. Djela su mu, kako je poznato, odgojila naraštaje redovnika i pobožnih laika. Može se zapravo reći da se svojim djelima Marulić predstavlja ne samo kao molitelj, nego i kao učitelj molitve. Autor se članka prvenstveno zanima za teologiju molitve u Marulićevu govoru, odnosno pokušava prodrijeti u dubinu Marulićeva nauka o molitvi kao i njegove osobne molitve. Marulićeva djela otkrivaju kako je njegova osobna molitva pod utjecajem izvora kojima se je služio (Svetoga pisma i crkvenih Otaca), ali i vremena u kojem je živio. S druge strane, njegov nauk o molitvi otkriva njegovo osobno iskustvo, a istodobno pokušava trajno biti biblijski i otački utemeljen, što mu daje težinu i aktualnost kako u njegovo vrijeme tako i danas. Na temelju duboko proživljenoga iskustva Božje prisutnosti i blizine, kao i vlastite grješnosti, a što je duboko utjecalo na njegov život, Marulića se bez sumnje može ubrojiti u kršćanske mistike. Njegovo je mistično iskustvo najvjerojatnije lišeno izvanosjetilnih fenomena (levitacije, viđenja i sl.), no time nije manje mistično. Nije stoga čudno da Silvano Razzi, prevoditelj Marulićeva Evanđelistara na talijanski, u popratnoj posvetnoj poslanici, piše kako mu mnoge «stručne i obrazovane osobe kažu da ih od svega što su pročitali u svom životu nijedno djelo nikad nije više raspalilo prema duhovnom životu… kako su osjetili da je to učinilo ovo djelo». Drugim riječima, kroz 16. st. Marulićeva su djela prepoznata kao djela koja služe na izgradnju kršćanskoga duhovnog života, kao svojevrsni duhovni priručnici. U njima, u manje važna poglavlja svakako se ne ubrajaju ona o molitvi.”
Sažetak rada: Parlov, M. Marulić: molitelj i učitelj molitve. // Colloquia Maruliana 17, 17(2008), 199-218.