“Tema je ovog rada Marulićevo dosad samo manjim dijelom objavljeno i gotovo posve neproučeno djelo na latinskom jeziku “In epigrammata priscorum commentarius” (“Tumač uz natpise starih”). Svrha je rada dvostruka: analizirati recepciju antike u tom djelu te dati prvo cjelovito i kritički priređeno njegovo izdanje. Spletom okolnosti, to je djelo nacionalnoga klasika i humanista svjetskog glasa sve do sada nije bilo tiskano u cijelosti, pa je ostalo izvan ozbiljnije domaće i međunarodne rasprave, posljedično i bez pravoga vrednovanja. U poglavlju “1. Uvodne napomene i naslovni pojmovi” auktor uspostavlja dva osnovna modela humanističke recepcije, po uzoru na teoriju antičke retorike G. A. Kennedyja. Primarnom je modelu težište na antičkim izvorima (pa je antika supstancija recepcije), a u sekundarnom dominantan položaj ima djelo humanističkoga pisca (tu se antička baština pojavljuje kao organizacijski princip, odnosno generički ili stilski uzor, pa je možemo smatrati formom recepcije). Pišući “In epigrammata” Marulić je posegnuo za primarnim recepcijskim modelom, no na specifičan način: odabrao je antičke natpise, a ne npr. pjesničko djelo (kao kad komentira Katula u Trogirskom kodeksu Petronija, Paris. lat. 7989) ili mitološku građu (kao kad piše epigrame i “Razgovor o Herkulu”). Drugdje Marulić ili antičkom tekstu dodaje sažetke i emendacije krećući od “zatečenog stanja” (kometar uz Katula), ili ekscerpira veći broj tekstova (u “Repertoriju”), ili pjesnički parafrazira odabrani tekst (Ovidijeve “Metamorfoze” u epigramima), ili građu posvaja kršćanskom alegorezom (u “Razgovoru o Herkulu”), odnosno prijevodom na hrvatski (“Utiha nesriće”) ; no ovdje, u “In epigrammata”, Marulić prikuplja i organizira “neizmijenjene” primarne antičke tekstove da bi ih obogatio (i “posvojio”) vlastitim komentarima. (…)”
Sažetak rada: Lučin, B. Jedan model humanističke recepcije klasične antike: “In epigrammata priscorum commentarius” Marka Marulića : doktorska disertacija. Zagreb: Filozofski fakultet, 2011.