“Carmen de doctrina Domini nostri Iesu Christi pendentis in Cruce (Venecija 1507) Marulićeva je križna dijaloška pjesma od 39 latinskih elegijskih distiha u čijoj prvoj polovici kršćanin ispituje propetoga Krista o detaljima raspeća i njegova utjelovljenja, dok je njezina druga polovica Kristov monolog o paklenim mukama i Posljednjem sudu. Pjesma je Marulićevo djelo s najvećom recepcijom (isprva vezano uz izdanja Institucije a kasnije osamostaljeno), a nju mu je, između ostalog, osigurala majstorska prezentacija eshatoloških sadržaja. U latinskom izvorniku tiskalo se više od dvadeset puta, a u raznim stupnjevima cjelovitosti i vjernosti izvorniku pojavljuje na sedam jezika (španjolski, francuski, talijanski, češki, engleski, hrvatski, slovenski). Objavljeno je ukupno u više od stotinu različitih publikacija.
Na hrvatski je Pjesma o pouci prevedena je pet puta. Dva su prijevoda novijeg datuma (Gortan 1969, Lučin 2005), jedan je iz 16. stoljeća, a dva su nastala početkom 18. stoljeća. Donedavno je bilo uvriježeno mišljenje da postoje dva prepjeva Marulićeve Pjesme iz šesnaestog stoljeća, najstariji iz pera samoga autora te nešto mlađi prepjev šibenskog humanista Mihovila Vrančića (1507-1571). Marulićev prepjev (koji u 82 dvostruko rimovana dvanaesterca slijedi latinski izvornik gotovo do njegova kraja) objavljen je na temelju rukopisa NSK R 6638 u društvu žanrovski srodnih Marulićevih hrvatskih dramskih i dijaloških tekstova (Kolumbić 1994). Vrančićev se prepjev spominje na više mjesta (Béné 1994, Tomasović 1999), uz napomenu da je nedostupan jer je rukopis zagubljen, no propustilo se primijetiti kako ga je objavio Fancev 1925. U međuvremenu je rukopis Vrančićeve pjesmarice pronađen, odnosno identificiran kao rkp. Arhiva HAZU br. XV-44-8, a tekst Pjesme koji se u njemu nalazi, ispostavilo se, identičan je s tekstom koji je objavio Kolumbić. Početkom 18. stoljeća Carmen de doctrina su prepjevali dvojica suvremenika, komiški pjesnik Andrija Vitaljić (1642-1725) i splitski pjesnik Ivan Dražić (1655-1739). Vitaljićev je prepjev tiskan u sklopu izdanja psaltira Istumačenje pisnih Davidovih (Venecija 1703). Pisan je, kao i parafraza Davidovih psalama, u strofi sesta rima (osmeračka sestina s rimom ababcc), naročito korištenoj u hrvatskim baroknim poemama. Vitaljićev prepjev slijedi svoj izvornik stih za stihom (citirajući svaki Marulićev distih koji parafrazira), no redovito amplificira tekst – u opsegu od jedne do čak 25 sestina za jedan Marulićev distih, razvijajući sadržaj izvornog teksta semantičkom amplifikacijom i konkretiziranjem Marulićevih pretežno apstraktnih slika, baroku svojstvenim iscrpljivanjem opsega opisivanog predmeta. Stil Vitaljićeva prepjeva intenzivan je barokni stil karakteriziran prije svega intenzivnom uporabom konstrukcijskih figura, figura ponavljanja i figura per adjectionem (paralelizam, hijazam, anafora, epifora, antiteza, nabrajanje, uzvik, apostrofa, paregmenon, poliptoton). Dražićev je prepjev rukopisni i za sada bez konačne verzije teksta (Arhiv HAZU 1 c 64, p. 293-298). Kao i kod Vitaljića, citira se svaki Marulićev distih a prevodi se u osmeračkim katrenima s rimom abab/abba). Dražićev tekst pokazuje manju sklonost baroknoj figuraciji nego što to čini Vitaljićev, no i njegov se stil može definirati kao barokni. Dva barokna prepjeva, Vitaljićev i Dražićev, mjestimično pokazuju zajedničke sadržajne karakteristike koje se ne nalaze u izvorniku pa je moguće spekulirati i o njihovoj međusobnoj povezanosti.”
Sažetak rada: Stepanić, G. Carmen de doctrina Domini nostri Iesu Christi pendentis in cruce u baroknim prijevodima na hrvatski. // Colloquia Maruliana XX: Hrvatske i latinske pjesmarice 15. i 16. stoljeća (II.), 20(2011), 265-299.