Machinae novae (Venecija, 1615./1616.), jedno je od istaknutijih djela iz područja europske tehničke literature na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće. U njemu pojedinim projektima vizionarski anticipira daljnji razvoj tehnike. Djelo Machinae novae sadrži 49 različitih slika velikoga formata. Potom slijede komentari na latinskome, talijanskome, španjolskome, francuskome i njemačkome jeziku, kojima je opisao 56 različitih uređaja i tehničkih konstrukcija. Svi ti projekti nisu bili novi, ali su mnogi bili izvorno Vrančićevi, te su predstavljali veliko obogaćenje dotada poznatih tehničkih oblika i konstrukcija.
Vrančić ističe:
“Mišljenje je mnogih filozofa da je u arhitekturi najbitnija umjetnost koja se odnosi na strojeve, jer oni moraju biti stvarani s više razuma. Ako su, međutim, umjetnost i znanje o strojevima na tako visokoj cijeni te su od starih vremena bili u zamahu i primjeni, koliko bi veću slavu trebali postići kad su nakon mnogih stotina godina donijeli toliko novoga. Ipak znam da su ljudi takvi da će mnogi od njih, pošto su vidjeli ove moje strojeve ili izrađene instrumente, pa i prije nego što su ih vidjeli, već samo pročitali o njima u katalogu i visoko ih ocijenili, prezirati ih i smatrati ih običnim stvarima. Zašto sam onda potrošio toliko truda i rada da ih opišem?
Upravo zato da udovoljim sebi, a također i onim malobrojnima, koji će do toga nešto držati. Molim da bi drugi, onako kako će to moći, dali na svjetlo dana bolje ili dalje pronalazili, kako bi se ove strojeve moglo napustiti, a druge primjenjivati.” (Prijevod na hrvatski jezik V. Muljević.)
Među brojnim vrijednim Vrančićevim projektima mlinova, mostova, te raznim napravama, izdvajaju se kao prve u povijesti tehnike njegove ideje žičare, amortizera, mosta od metala i mosta ovješenog o lance, dok je projektom homo volans (leteći čovjek), prvom konstrukcijom modernog padobrana postigao i svjetsku slavu. Premda su se prije Vrančića i drugi autori kao Leonardo da Vinci, bavili idejom takve naprave, on je prvi dao konstrukciju koja sadrži sve elemente suvremenog padobrana te omogućuje sigurno spuštanje s velikih visina. Vrančić kao ni i drugi tadašnji autori nije mogao riješiti sve probleme kojima se bavio., već ih je tumačio i opisivao fenomenološki. Za rješenja tih problema bila su potrebna matematička, fizikalna i tehnička znanja koja su upoznata tek poslije u 18. stoljeću i kasnije. Međutim, dalekovidni projekti koje je Vrančić osmislio, premda su nadmašivali mogućnosti koje su mu bile na raspolaganju, pokazuju koliko je bio daleko ispred svojega vremena.
Mnoge Vrančićeve zamisli zaživjele su u praksi stoljeće i više nakon što su otisnute u djelu Machinae novae, a neke od njegovih izvanrednih ideja koriste se diljem svijeta i danas, puna četiri stoljeća od njihova objavljivanja.