Kao dio arheologije i jedna od pomoćnih povijesnih znanosti, epigrafija proučava natpise i grafite ukle­sane, ispisane ili uparane u neki čvrsti materijal (kamen, kovinu, staklo, opeku, drvo, žbuku i dr.). Natpisi su iznimno važni izvori za povijesna, povijesnoumjetnička i srodna istraživanja te se s pravom katkad nazivaju „arhivom u kamenu“. Oni su nastankom i svrhom vezani za predmet na kojemu se nalaze, poput onih o određenoj gradnji ili nadgrobnih spomenika. Grafiti su pak na predmet kasnije urezani i odraz su svakodnevnoga života pojedinaca ili zajednice. Svaka od epigrafija, zavisno od jezika i pisma na kojima su zapisi ostvareni, ulazi u domenu filološko-jezikoslovnih istraživanja.

Hrvatskoglagoljički su natpisi i grafiti jedinstveni i iznimno važni povijesni izvori, a potječu iz razdoblja srednjeg i ranoga novog vijeka, od 11. do 19. stoljeća (najstariji glagoljički natpisi – grafiti uopće datiraju iz 10. i 11. stoljeća, a locirani su u Bugarskoj, Rumunjskoj, Ukrajini, Rusiji i dr.). Najbrojniji su hrvatskogla­goljički epigrafski spomenici sačuvani u Istri i na Kvarneru, potom na zadarskome području, ali i drugdje gdje je bilo prisutno slavensko bogoslužje.

Dok su hrvatskoglagoljički natpisi uklesani u kamen ili ispisani bojom, kredom ili ugljenom na crkve­nim freskama i drugdje, grafiti su većinom uparani u kamen ili neku drugu tvrdu plohu kao što je zidna žbuka, a nastali su djelovanjem pojedinaca koji su htjeli ostaviti iza sebe određeni pisani trag, pokazati savladanu vještinu pisanja ili pak narugati se nekomu ili nečemu itd. Zabilježeni su i sačuvani u Istri i na kvarnerskim otocima te svjedoče o posebnoj glagoljaškoj kulturi toga prostora. Ti su zapisi odraz pismenosti, ali i učenosti pojedinaca koji su svoju naobrazbu stekli upravo u ruralnome krugu svećenika (popova) i redovnika (benediktinaca, franjevaca, pavlina) glagoljaša te stoga čine specifikum u pisanoj kulturnoj baštini zapadnoeuropskih prostora.

Plominski natpis, Plomin, Istra, XI. stoljeće. Najstariji natpis s istarskoga kopna uklesan je na kamenome reljefu iznad lika svetoga Jurja, koji je prikazan s palmom u ruci. Rustični srednjovjekovni reljef nastao je ugledanjem na likove pokojnika s rimskih nadgrobnih spomenika.

Najstariji glagoljički epigrafski spomenici na hrvatskome tlu rezultat su tzv. sjevernoga puta glagolji­ce: Plominski natpis, Valunska ploča i Krčki natpis, dok u tzv. južni put glagoljice ulaze: Konavoski natpis i Natpis iz Župe dubrovačke. Zatim kronološki dolaze: Bašćanska ploča i Jurandvorski ulomci, Senjska ploča, Grdoselski ulomak, Humski grafit, dvopismeni, ćirilično-glagoljični Supetarski ulomak i Ročki gla­goljski abecedarij te Plastovski i Kninski ulomak (gdje se očituje interferiranje glagoljice i ćirilice). Kroz naredna stoljeća nastaje gotovo tisuću novih hrvatsko-glagoljičkih natpisa i grafita.

Krčki natpis, otok Krk, XI. stoljeće. Ulomak pisan oblom glagoljicom. Natpis spominje gradnju benediktinaca glagoljaša, opata i nekoliko starih hrvatskih imena: Dobroslav, Radonja i Rugota.

Valunska ploča, Valun, otok Cres, XI. stoljeće. Dvojezični natpis, pisan hrvatski glagoljicom i latinski karolinom, bilježi tri stara hrvatska imena: bake, sina i unuka.

Natpisima na glagoljici bavila se tijekom 19. i 20. stoljeća nekolicina istraživača, od kojih izdvajamo Mijata Sabljara (1790. – 1865.), Jakova Volčića (1815. – 1888.), Ivana Kukuljevića Sakcinskog (1816. – 1889.), Vjekoslava Spinčića (1848. – 1933.), Ivana Milčetića (1853. – 1921.), Luku Jelića (1864. –1922.), Vjekoslava Štefanića (1900. – 1975.) te Branka Fučića (1920. – 1999.), koji je ujedno najvažniji istraži­vač glagoljičke epigrafije. Njegovi radovi čine temelje studija hrvatskoglagoljičke epigrafije (Glagoljska epigrafika: kulturno-historijski vidovi, 1982.; Glagoljski natpisi, 1982.; Bašćanska ploča I., 1988.; Croatian Glagolitic Epigraphy, 1999.; Iz istarske spomeničke baštine I., 2006.).

dr. sc. Tomislav Galović

Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu