Nedugo nakon što je na području Srednje Europe krajem 9. stoljeća završeno stvaranje kršćanske kulture temeljene na glagoljičkome pismu i starocrkvenoslavenskome jeziku, kao plod djelovanja svetih Konstantina Ćirila i Metoda, grana se ovaj kulturni fenomen na okolne zemlje: na jug prema Hrvatskoj i na istok prema Bugarskoj i Makedoniji. Nepoznat je put odakle u Hrvatsku dolazi nasljeđe svetih Konstantina Ćirila i Metoda, koji su u Moravskoj i Panoniji od 863. godine gradili kršćansku kulturu temeljenu na bogoslužju na starocrkvenoslavenskome jeziku, molitvama pisanim na glagoljičkome pismu. Znanstvenici će radije govoriti da je glagoljaštvo, kako se ovaj kulturni fenomen naziva u Hrvatskoj, u ove krajeve prodiralo tiho i nezapaženo.
Uz ovu nepoznanicu historiografije, otkriveni spomenici, upisani u kamen, pergamenu ili papir, postojano su svjedočanstvo neodvojive povezanosti hrvatskoga kulturnog kruga s ćirilometodskim kulturnim nasljeđem. I spomenici govore kao svjedoci vremena u kojemu se probijaju glagoljička slova kao suputnik latiničkomu pismu. U epigrafici od Plominskog natpisa (11. st.), Valunske ploče (11. st.), Krčkog natpisa (11. st.), Bašćanske ploče (12. st.), a u liturgijskoj uporabi od Bečkih listića do vatikanskog misala Illirico 4.
Poznato je tek da se ni pola stoljeća nakon smrti sv. Metodija, 925. godine, u pismu pape Ivana X. i u zaključcima prvoga splitskoga crkvenog sabora glagoljaštvo prvi puta spominje kao usađena tradicija istočne obale Jadrana u liturgijskoj i općecrkvenoj uporabi. A ono je moglo do dalmatinskih i hrvatskih krajeva doći ili putem od Carigrada preko Jadrana, ili putem kopnom koji je od antičkih vremena povezivao Bizant sa Srednjom Europom.
Jezične poveznice upućuju na dvije strane odakle je glagoljaštvo prodiralo u Hrvatsku. Sjeverna povezanost s panonsko-moravskim područjem inkulturacijskoga djelovanja sv. Konstantina Ćirila i Metoda u sačuvanim moravizmima u jeziku, a usto južna povezanost s makedonskim i bugarskim prostorom, gdje se ćirilometodsko nasljeđe nastavilo preko dijela učenika svetog Metoda, koji su utočište nakon smrti svojeg učitelja pronašli u zemljama europskoga jugoistoka. Usporedo s jezičnim poveznicama i epigrafski spomenici upućuju na ista dva puta dolaska ćirilometodskoga nasljeđa u hrvatske krajeve. Kao takvo, glagoljaštvo ili ćirilometodsko nasljeđe u Hrvatskoj postaje susretište kulture europskog istoka i zapada. Rasadište je glagoljičke pismenosti isprva bilo na području Kvarnera, Istre i Primorja, gdje su sačuvani najstariji epigrafski i liturgijski spomenici, ali se širilo prema jugu, sve do dubrovačkoga zaleđa te u kontinentalne krajeve sve do granica Zagrebačke biskupije.
Glagoljica se kao pismo održala u hrvatskim krajevima u svim područjima društvenoga života, a najviše kao pismo liturgijske književnosti. Tako stvorena hrvatskoglagoljska liturgijska književnost kao vlastitost rimske crkvene kulture u uporabi je bila sve do konca 19. stoljeća, tj. do posljednjeg izdanja Rimskoga misala na glagoljici koje je djelo Antuna Dragutina Parčića. Sačuvana je i u notarskim zapisima, zakonicima, zbornicima književnoga sadržaja prevedenoga s latinskog ili talijanskoga jezika, u marginalnim zapisima vrijednih povijesnih podataka kao dio hrvatske pismenosti i kulture.
Time je hrvatsko glagoljaštvo postalo nasljeđe izvorne ćirilometodske inkulturacijske ideje: stvaranje kulture temeljene na pismu i jeziku koji će, uz to što će biti razumljiv slavenskomu narodu, biti i nosivi element kršćanskog identiteta.
dr. sc. Kristijan Kuhar
Staroslavenski institut