Nakon što je glagoljaštvo sredinom 13. stoljeća steklo legitimitet da supostoji kao mogućnost u Katoličkoj Crkvi, odnosno da se liturgija po rimskome obredu može ravnopravno obavljati na latinskom i na crkvenoslavenskome jeziku, započelo je razdoblje koje se zbog iznimno velike pisane baštine naziva zlatnim dobom hrvatskoga glagoljaštva. S legitimitetom, vrlo se brzo usustavila nova redakcijska norma hrvatskoga crkvenoslavenskog jezika, pa su se tekstovi pisali usustavljenim pismom i jezikom. Time su stvoreni uvjeti da se glagoljica učvrsti u liturgijskoj uporabi (misali i brevijari), ali i da iskorakne te postane pismom nabožne, didaktičke, moralno-teološke i propovjedničke književnosti na hrvatskome crkvenoslavenskom jeziku (zbornici), kao i pismom pragmatične pismenosti na srednjovjekovnome hrvatskom jeziku (zakoni, statuti, listine, pisma, registarski i drugi zapisi).
Do nas su došli desetci rukopisnih glagoljskih knjiga liturgijskoga sadržaja iz 14. i 15. stoljeća, a znamo usto za stotine drugih u arhivskim podatcima. Stoga se pretpostavlja da su rukopisne glagoljske knjige nastajale u organiziranim skriptorijima poput samostana, popovskih kuća i pisarskih radionica. Potonje su se znale nazivati apotekama, kao u slučaju pisarske radionice Bartola Ivanova iz Zadra. Istraživači općenito vezuju postojanje glagoljskih skriptorija uz samostane benediktinaca glagoljaša, pavlina i franjevaca trećoredaca glagoljaša te uz jaka glagoljaška središta poput Berma, Huma, Krka, Lindara, Rijeke, Roča, Senja, Vrbnika, Zadra itd. jer su ili odatle određeni glagoljski kodeksi, ili su tamo djelovali pojedini glagoljski pisari. Postoji pak nekoliko podataka o tome da je u skriptoriju benediktinskoga samostana sv. Krševana u Zadru postojao dio za hrvatskoglagoljsku knjigu jer su na obuku u glagoljskoj riječi onamo dolazili češki benediktinci u 15. stoljeću.
Ipak, premalo je podataka koji bi razotkrili samu organizaciju glagoljskoga skriptorija kao specijalizirane radionice za izradu rukopisnih knjiga. Samo u pogledu ispisivanja i oslikavanja rukopisnih knjiga, skriptoriji su morali imati redaktora teksta te glavnoga prepisivača i njegove pomoćnike, koji se gdjekada nazivaju žaknima, a po potrebi i minijaturista za inicijale, naslove i u boljem slučaju za iluminacije. Konačno, sav se posao ne bi mogao uraditi bez nekoga tko ne bi znao odabrati dobar pergamentni i pisarski materijal te bez knjigoveže koji bi ispisane i oslikane pergamente uvezivao u kodeks. Riječ je o složenome poslu koji je za istraživače još uvijek nepoznat i zagonetan svijet.
Ipak, znamo za mnoge glagoljske pisare koji su se potpisali u svoja djela, poput kneza Novaka Disislavića, žakna Kirina iz Senja, Gregorija Borislavića iz Modruša, Vida Omišljanina iz 14. stoljeća, odnosno Butka, Bartola Krbavca, žakna Luke iz Vrbnika, arhiđakona Tomasa iz Senja, Broza Kolunića, popa Petra Fraščića, žakna Blaža Baromića, popa Martinca Lapčanina iz 15. stoljeća, a na prijelazu u novo stoljeće, kada je još uvijek bila velika potreba za rukopisnim knjigama, fra Stipana Belića, popa Šimuna Grebla ili pak fra Šimuna Klimantovića. Oni i mnogi drugi poznati i nepoznati pisci i prepisivači ili iluminatori glagoljskih rukopisnih knjiga ostavili su neizbrisivo svjedočanstvo prema kojemu je hrvatskoglagoljska knjiga, iako je po pismu i jeziku posve jedinstvena, sadržajno pripadala velikoj obitelji zapadnokršćanskih naroda jer je uglavnom obrađivala teme koje su bile svojstvene zapadnoeuropskoj civilizaciji. Hrvatski je narod odvajkada ljubio svoju knjigu i poštovao njezine pisare. Jer, kako je zapisao žakan Broz Kolunić,
Gdo knjige počtuje, da je knjigami počtovan.
dr. sc. Ivan Botica
Staroslavenski institut
