Pergamena i papir na kojima su ispisivana glagoljska slova svjedoče o trajnosti i postojanosti ovoga po mnogočemu posebnoga pisma na hrvatskome etničkom i jezičnom prostoru. Glagoljska rukopisna tradicija stoljećima supostoji zajedno s tiskanom glagoljskom baštinom, svjedočeći pritom o trajnoj potrebi pojedinca i šire zajednice da piše i zapisuje bez obzira na narav pisanoga dokumenta. U kulturi pisanja i prepisivanja glagoljica je živjela dugi niz stoljeća, pri čemu bi svako pojedino glagoljsko slovo bilo zapisano kao jedinstveno i neponovljivo, izlazeći iz pera pisara ili prepisivača koji je u njemu ostavio svoj jedinstven trag. Svako je glagoljsko slovo u rukopisima jedinstveno jer su slova iz rukopisne tradicije lišena one ujednačenosti i sličnosti koja odlikuje slova tiskanih knjiga, koje su nastajale u tiskarskim i tipografskim radionicama.
Sačuvani glagoljski rukopisi koji su pohranjeni u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu prikupljani su kao mjerodavni svjedoci glagoljske pismenosti, koja je trajala od 11./12. sve do 20. stoljeća. Glagoljski kodeksi i rukopisni fragmenti pisali su se i prepisivali već od 14. stoljeća. Liturgijske knjige, koje su ujedno i najstariji glagoljski rukopisi u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, sačuvani su tek kao fragmenti ili u cijelosti, kao prekrasan Časoslov popa Mavra, koji je napisan 1460. Osim misalâ i brevijarâ iz 15. stoljeća, glagoljicom su pisani i kodeksi. Zbirci korizmenih propovijedi Korizmenjak ili Kvarezimal, koja je nastala prema djelu poznatoga franjevačkog propovjednika Roberta Caracciola, dodan je prozni tekst Tlmačenje muke Kristove (R 4002). Iz 15. stoljeća datira i kodeks pod naslovom Teološki priručnik župnika glagoljaša (R 6635), u kojemu je uz praktične naputke za župnika, ispisivana i kronika značajnih događaja iz toga vremena. Početkom 16. stoljeća u Omišlju je nastao kodeks u kojemu je kurzivnom glagoljicom napisana kompilacija poznatoga djela Confessionale, kojemu je autor sv. Antonin, talijanski teolog i firentinski nadbiskup. U Vrbniku je početkom 17. stoljeća pop Ivan Fugošić napisao Dijalog Grgura pape, prilagodbu djela pape Grgura Velikog. Tekstovi različitoga sadržaja, u kojima se izmjenjuju stvarni i maštoviti događaji te u kojima supostoje duhovno i svjetovno, prikupljani su u glagoljskim antologijama i zbornicima. Jedan od ranih primjeraka takvih zbornika jest i Petrisov zbornik, napisan 1468. u Vrbniku (R 4001). Prozni tekstovi glagoljicom su zapisivani i nakon 15. stoljeća, pri čemu su se izmjenjivali odlomci iz Svetog pisma ili iz djela crkvenih otaca i naučitelja sa slobodno oblikovanim proznim odlomcima. Revni su svećenici u svojoj pastoralnoj službi pisali i brojne propovijedi, nastojeći svojim vjernicima prenijeti Isusove riječi, koje su sačuvane u Svetom pismu. Propovijedi su u cijelosti, ili samo fragmentarno, ostale zapisane u sačuvanim glagoljskim kodeksima koji su pohranjeni u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu.
Inicijal iz Petrisova zbornika, 1468., Zbirka rukopisa i starih knjiga Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, R 4001
Pravni tekstovi napisani glagoljicom u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici sačuvani su u prijepisima. Tekstovi Istarskoga razvoda, Vinodolskoga zakona i Vrbničkoga/Vrbanskoga statuta, prepisani u 16. stoljeću, dokazom su da se glagoljska pismenost najsnažnije ukorijenila u Istri i Hrvatskome primorju. Istarski razvod, Vinodolski zakon i Vrbnički/Vrbanski statut napisani su na prijelazu iz srednjeg u novi vijek, a prvi su put objavljeni u 19. stoljeću, u vrijeme kad se intenzivno proučavaju prava pojedinih europskih naroda. Sva su tri dokumenta odraz samosvojne pravne tradicije u hrvatskim zemljama, koja je oduvijek bila dio zajedničke europske tradicije. Pritom je Vinodolski zakon, izvorno napisan 1288., najstariji zakonski tekst među Južnim Slavenima.
Glagoljski tekstovi pisali su se i prepisivali i u 18. i 19. stoljeću. Iz tog su razdoblja u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu sačuvani rukopisni tekstovi namijenjeni svećenicima i župnicima koji su obavljali službu Božju (direktoriji) i bavili se pastoralnom djelatnošću među vjernicima (katekizmi, molitvenici, obrednici i liturgijske knjige). Glagoljske isprave iz Hrvatskoga primorja te brojne glagoljske listine svjedoče o tomu da je glagoljica bila funkcionalna i u javnome životu pojedinih mjesta i gradova, tako da je njezin utjecaj i prisutnost u svakodnevnome životu društvene zajednice bio značajan. U rukopisnoj ostavštini Vatroslava Jagića pohranjeni su prijepisi glagoljskih tekstova značajnih jezičnih spomenika.
Na primjeru glagoljskih rukopisa koji su pohranjeni u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu uočljivo je da glagoljicom nisu pisane samo liturgijske knjige. Glagoljica je u svijesti ljudi bila pismo namijenjeno prvenstveno pisanju knjiga i dokumenata namijenjenih djelovanju Crkve. Tomu je bilo tako jer su prva rasadišta pismenosti i učenosti bile upravo crkvene institucije s pojedincima koji su im služili. Sačuvani glagoljski rukopisi, međutim, pokazuju da funkcioniranje i širenje glagoljice nadrasta granice i djelokrug Crkve kao institucije i postaje djelotvornim u svakodnevnim životnim situacijama običnih ljudi, koji su, baš kao i veliki pojedinci, imali svoje brige, ali i u životu šire društvene zajednice koji je trebalo regulirati i urediti pravnim propisima.
dr. sc. Irena Galić-Bešker
Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu
