Es dienet denen Liebhabern zu Nachricht / daß Herr Johann Bernhard Fischer von Erlach / Kaiserlischer Ober:Bau: Inspector / sein grosses Buch von der Architecture Historique alhier völlig beysammen habe ; Also / daß dieienige / welche / Subscriptions:Zettulen genommen haben / gegen Auswechselung derer Billeten um ihre Bücher sich anzumelden haben ; Das logement ist im Schrenerischen Haus / im Schulter:Gassel / neben dem kleinen Jordan / im ersten Stock zuerfragen.
Wienerisches Diarium, br. 1877., 26. srpnja 1721., str. 6.
Kratak oglas u bečkim novinama u kojem se „ljubiteljima“ daje na znanje da je gospodin Johann Bernhard Fischer von Erlach, kraljevski inspektor za gradnju, dovršio svoju veliku knjigu povijesne arhitekture te da oni koji imaju pretplatne cedulje za razmjenu mogu doći po svoje knjige u kuću Schrenerischen, na adresu Schulter Gassel, u blizini malog Jordana, na prvi kat.
Šezdeset i šest crteža iz Grafičke zbirke poslužili su kao predlošci, odnosno skice za bakrene ploče povijesnog Fischerovog izdanja Nacrt povijesne arhitekture…, odnosno
Entwurff Einer Historischen Architectur, In Abbildung unterschiedener berühmten Gebäude des Alterthums, und fremder Völcker, Umb aus den Geschicht=büchern, Gedächtnüß=müntzen, Ruinen, und eingeholten wahrhafften Abrißen, vor Augen Zu stellen prvi put objavljenog 1721. godine u Beču, s ukupno osamdeset i šest prikaza povijesnih i modernih građevina te urni i vaza. [1] Djelo je otisnuto u 160 primjeraka [2], a prethodio mu je Manuskript (1712.), njegova pripremna verzija koja se sastojala od rukopisa i već tiskanih grafika.
Knjiga slovi kao prva uspješna studija svjetske arhitekture jer napušta dotadašnju tradiciju traktata o arhitektonskim redovima i vrstama građevina te biografijama samih arhitekata. Fischer se okrenuo idejnoj rekonstrukciji građevina unutar povijesnog koncepta u svrhu presjeka arhitekture od njenih početaka do suvremenog doba. [3] U današnjem kontekstu to nije knjiga o povijesnom razvoju arhitekture, nego kompendij povijesne arhitekture. Fischer subjektivno odabire značajne povijesne arhitektonske spomenike i prikuplja dostupne informacije o njima, ne poštujući strogo kronologiju njihova nastanka i ne povezujući ih međusobno u svrhu komparativne studije. To je zbirka iznimnih građevina i kurioziteta, često podložna Fischerovoj interpretaciji, no, kako i sam u predgovoru ističe, ona je nastala kako bi ugodila oku ljubitelja arhitekture i potakla ih na vlastitu umjetničku invenciju, a ne kako bi podučavala učenjake. U tekstu posvećenom Solomonovom hramu navodi kako su prikazi zapravo tihe deskripcije koje tek ponekad traže pomoć riječi.
Uz tekst na njemačkom i francuskom jeziku, [4] Entwurff je zamišljen kao kompilacija arhitektonskih postignuća čovječanstva – različitih civilizacija Europe, Afrike i Azije. Ti svjetski primjeri arhitekture elaborirani su kroz četiri knjige, odnosno pet cjelina. Svaka cjelina sadrži naslovni list s nazivom na njemačkom i francuskom jeziku, osim posljednje koja opis sadržaja donosi samo na francuskom. Također, tu posljednju cjelinu, za razliku od ostale četiri, Fischer ne naziva „knjigom“. [5]
Nakon naslovnice koja objašnjava sadržaj izdanja, slijedi posveta Karlu VI. te Kayserliches Privilegium i uvodni tekst, odnosno predgovor. Prva i druga knjiga gotovo za sve ploče sadrže kraće ili dulje tekstove o prikazanome, dok su u ostalim knjigama jedini tekstovi oni na ploči, ispod samog prikaza, u obliku legende s kraćim objašnjenjem i opisom ili samo naslovom. [6] U Entwurffu je objavljeno osamdeset i šest ilustracija izvedenih u kombinaciji tehnika bakroreza i bakropisa, što je trinaest ploča više nego u pripremnoj publikaciji, u Manuskriptu. [7]
Prve dvije knjige kompilacija su antičkih i novovjekovnih pisanih djela kompariranih u tekstu. Kroz sadržaj spominje izvore, koje navodi na gotovo svakoj ploči (suvremene ponekad izostavlja). Hans Aurenhammer zaključuje da je Fischer, kada god mu izvori nisu dali dovoljno podataka, posezao za vlastitom maštom i često kombinirao podatke iz izvora s elementima suvremene arhitekture. [8] Fischer i sâm na nekoliko mjesta, kada nedostaje podataka, navodi kako si je dopustio slobodu uvrstiti elemente vlastite invencije.
Kako je Fischer najavio na naslovnici Entwurffa, druga knjiga bavi se starim nepoznatim rimskim građevinama. Svejedno u ovu je skupinu uvrstio, među ostalim, i suvremenu arhitekturu Boromejskih otoka, Stonehenge i vrlo neobičnu ilustraciju pećine kraj Salzburga, kojoj je, kako navodi, jedini arhitekt priroda. Druga cjelina u Entwurffu sastoji se od ukupno petnaest prikaza, četiri više nego u Manuskriptu (u kojem ploče nemaju rednu oznaku table u gornjem desnom uglu poput Prve knjige). Grafička zbirka čuva 14 pripremnih crteža, među kojima i skice Dioklecijanove palače, splitskog Peristila, Jupiterovog hrama i Zlatnih vrata, te Dioklecijanovog akvadukta u Solinu.
Treća knjiga bavi se građevinama Arapa i Turaka kao i novih perzijskih, sijamskih, kineskih i japanskih „umjetničkih izgradnji”, odnosno „Bau=art”, kako navodi Fisher. Ovdje obećane građevine Japana nedostaju. Nedosljednost naslova i sadržaja vidljiva je i u Manuskriptu gdje, još češće, nedostaju najavljeni dijelovi. Tako će druga knjiga Manuskripta obećati, uz spomenutu rimsku, i gotičku (op. a. gotsku?) i maursku arhitekturu, a treća još i indijsku, no to nikada nije izvedeno. [9]
Četvrta knjiga sadrži građevine koje je, kako navodi, autor sâm osmislio i nacrtao. U petoj knjizi predstavljene su raznovrsne antičke, egipatske, grčke, rimske i moderne vaze i urne i invencije autora.
Dvije godine nakon Fischerove smrti, 1725., Entwurff je doživio svoje drugo izdanje u Leipzigu. To je izdanje 1730. i ponovno 1737. godine preveo i na engleskom jeziku priredio Thomas Lediard (1685.–1743.) pod naslovom A Plan of the Civil and Historical Architecture, in the Representation of the Most noted Buildings of Foreign Nations, both Ancient and Modern: Taken from the most Approv’d Historians, Original Medals, Remarkable Ruins, and Curious Authentick Designs (London), a posljednje izdanje, ne računajući ona XX. stoljeća, Entwurff je doživio 1742. godine u Leipzigu.
Manuskript [10]
Pripreme za Entwurff, kako sam Fischer navodi u Kayserliches Privilegium, [11] trajale su šesnaest godina, odnosno od 1705. do 1721. Godine 1712. prethodila mu je pripremna verzija, takozvani Manuskript, posvećen caru Karlu VI. Habsburgu, sastavljen od rukopisa i tiskanih grafika u svrhu prezentacije novom vladaru radi potvrđivanja Fischerove funkcije glavnog inspektora za gradnju. Manuskript je sadržavao sedamdeset i četiri ploče te, kako je navedeno na naslovnici, opisni tekst Carla Gustava Heraeusa (1671.–1725.?), dvorskog inspektora carskih antikviteta i numizmatičkih zbirki. [12]
Iste ploče koje su korištene u Manuskriptu uz neke su preinake i u drugom redoslijedu korištene u Entwurffu. Grafike su izveli Johann Adam Delsenbach (1687.–1765.), Benjamin Kenckel (16??–17??), Charles de La Haye (1641?–?), Christian Engelbrecht (1672.–1735.), Johann Andreas Pfeffel (1674.–1748.) i Johann Ulrich Krauss (1655.–1719.). [13] Navodno zbog nezadovoljstva izvedenog, ime Benjamina Kenckela uklonjeno je s ploča u Manuskriptu i Entwurffu, no nejasno je zašto bi nezadovoljstvo prikazom rezultiralo brisanjem imena, a ne uklanjanjem ili zamjenom cijele ploče iz izdanja. [14]
Pripremni crteži za Manuskript i Entwurff, ali i isto tako i oni koji su sadržajno istovjetni – u nekim slučajevima samo varijacija prikaza, evidencijom materijalnih karakteristika i crtanih korekcija te pisanih opaski uspoređeni su s prvim izdanjem knjige. Uzevši u obzir činjenicu da je Fischer vrlo slobodno pristupao podatcima i s obzirom na vrijeme koje je prošlo od prvog izdanja Entwurffa, svjesni smo da su se mnoge činjenice uvelike izmijenile, pogotovo one koje se tiču atribucija i datacija. Trudili smo se na najjednostavniji način, na njih upozoriti, no ukupna recenzija Fischerovog djela zahtijevala bi možda zasebno izdanje, zasebnu izložbu i suradnju velikog broja stručnjaka u različitim područjima znanosti. Primjerak Entwurffa na koji se referira ovj tekst jest onaj otisnut u Beču 1721. godine iz knjižnice ETH-Bibliothek Zürich, [15] no pregledano je i prvo izdanje na francuskom jeziku [16] te lajpciško izdanje iz 1725., [17] kao i engleski prijevod Thomasa Lediarda iz 1730. godine. [18] Redoslijed predstavljanja crteža ovdje je jednak onome u knjizi te ne prati onaj kojim je Artur Schneider 1931./32. godine inventarizirao crteže.
____________________
[1] Kasnije u tekstu Entwurff.
[2] HANS AURENHAMMER, J. B. Fischer von Erlach, Allen Lane (Penguin Books), London, 1973., 153.
[3] Prikazi suvremene izgradnje Fischera von Erlacha
[4] Thomas Lediard, autor engleskog prijevoda (London, 1730.), primjećuje nesrazmjer u podatcima koji se iznose u prijevodima te u posebnim bilješkama iznosi svoje zaključke.
[5] Ovdje ćemo se referirati na tu cjelinu kao petu knjigu.
[6] Jedini izdvojeni tekstovi u trećoj knjizi su legende prikaza za Meku i Medinu, a u četvrtoj knjizi ona koja prepisuje inskripciju s nadgrobnog spomenika grofa Wratislawa von Mitrowitza.
[7] Odnosno petnaest, budući da je u Manuskriptu ploča Fame i Kronosa otisnuta tri puta.
[8] HANS AURENHAMMER, J. B. Fischer von Erlach, Allen Lane (Penguin Books), London, 1973., 157.
[9] Kasnije će u drugoj knjizi Entwurffa prikazati Stonehenge koji uspoređuje s ukopnom arhitekturom Gota te se ne može zaključiti je li Fischer imao namjeru u drugu knjigu Manuskripta uključiti gotsku i/ili gotičku, srednjovjekovnu arhitekturu. Razumljivo bi bilo da ih stavlja pod isti nazivnik s obzirom na to da je izraz gotika (lat. gothicus: koji pripada Gotima) prvotni termin kojim je talijanski arhitekt, slikar i pisac Giorgio Vasari (1511.–1574.) u XVI. st. nazvao stil koji se s gledišta talijanske renesanse smatrao barbarskim te se, bez obzira na revalorizacije koje su uslijedile, u osnovi smatrao takvim do XIX. stoljeća.
[10] Primjerak nosi isti naslov Entwurf einer historischen Architektur […], Beč, 1712., no zbog razumljivosti u tekstu smo se odlučili na njega referirati pod naslovom Manuskript. Danas u Österreichische Nationalbibliothek u Beču [signatura: Cod 10791].
[11] Preteča autorskom pravu, povlastica izdana od vladara koja je jamčila autorima, grafičarima i izdavačima zaštitu njihova rada od plagiranja i krivotvorenja.
[12] Kako navodi Kristoffer Neville prema pregledanim pismima koje je Heraeus slao Carlu Gustafu Tessinu, sinu švedskog arhitekta Nicodemusa Tessina ml., i koji se danas čuvaju u Švedskom nacionalnom arhivu, ne postoji nikakav nagovještaj da je otisnuti Entwurff bio zajednički projekt, već Heraeus jedino spominje Fischera. Vidi: KRISTOFFER NEVILLE, The Early Reception of Fischer von Erlach’s „Entwurff einer historischen Architectur“, Journal of the Society of Architectural Historians, 66 (2007.), 160–175.
[13] Grafička zbirka, od navedenih autora, u svom fundusu čuva portret Carla Gustava Heraeusa, Johanna Adama Delsenbacha iz 1719. godine te portret salzburškog nadbiskupa Franza Antona von Harracha, Johanna Andreasa Pfeffela izrađen oko 1720. godine [GZGS 245 dels 1 i GZGS 905 pfe 1].
[14] Na nekoliko ploča u Manuskriptu vidljivi su tragovi otklanjanja imena, a u Entwurffu je ime uklonjeno sa svih ploča osim one koja prikazuje Orhanovu džamiju (kat. br. 32).
[15] Eidgenössische Technische Hochschule Bibliothek Zürich, 10.3931/e-rara-9300
[16] Bibliothèque nationale de France, Gallica, la bibliothèque numérique, ark:/12148/btv1b105017683
[17]Universitätsbibliothek Heidelberg, Heidelberger historische Bestände-digital, 10.11588/diglit.1612
[18] The University of Pittsburgh, Digital Collections, Identifier 31735066979935
