Johann Bernhard Fischer von Erlach, austrijski dvorski carski arhitekt i jedan od najznačajnijih svjetskih umjetnika baroka, odgovoran je za gotovo čitav reprezentativni graditeljski repertoar Habsburške monarhije druge polovine XVII. i početka XVIII. stoljeća. Autor je mnogobrojnih značajnih građevina poput palače Schönbrunn, bečke Karlskirche te Hofbibliothek, današnje Austrijske nacionalne knjižnice.
Graz 1656.
Johann Bernhard Fischer rođen je najvjerojatnije 18. srpnja 1656. godine u Grazu, gdje je i kršten nakon dva dana u crkvi Presvete Krvi (Kirche zum Heiligen Blut). Njegova obitelj imala je značajno mjesto u razvoju Graza kao umjetničkoga središta. Otac, Johann Baptist Fischer (1626.–1702.) bio je kipar, a majka Anna Maria rođ. Kretschmayer (prije 1618.–77.), prije braka s njegovim ocem, bila je u braku s kiparom Sebastianom Erlacherom (1609.–1649.). Udaja za Johanna Baptista Fischera 1650. godine, koji je radio i školovao se u Erlacherovoj radionici, dio je tadašnjeg običaja ženidbe udovice majstora ili suradnika, a time i preuzimanja radionice.
1656.–1670.
Prvo obrazovanje Fischer je vjerojatno stekao u očevoj radionici. Kao četrnaestogodišnjak ili petnaestogodišnjak otišao je na školovanje u Italiju i proveo ondje šesnaest godina, a obrazovanjem koje je stekao uspio je nadići provincijalni karakter štajerske umjetnosti i prihvatio buon gusto d’ invenzione talijanskog manirizma i ranog baroka te je po povratku u domovinu formirao jedinstveni arhitektonski stil – austrijski barok.
ŠKOLOVANJE U ITALIJI (1670./71. – 1686./87.)
1670./71. Rim
Došavši u Rim 1670. ili 1671. godine, svoje školovanje za kipara nastavlja u radionici tirolske obitelji Schor koja je već dvadesetak godina prije Fischerovog dolaska bila zaslužna za izradu velikih dekorativnih programa za potrebe papinskog dvora, ali i drugih naručitelja iz društvenih i umjetničkih krugova. Slikar i arhitekt Philipp Schor (1646.–1701.), koji je tada vodio radionicu svojega oca, slikara i dekoratera Johanna Paula Schora (1615.–74.), upoznao je Fischera i s arhitekturom, posebno s traženim scenografskim macchinama, privremenim građevinama i dekoracijama za svečane i ceremonijalne prilike. Zahvaljujući Philippu Schoru, Fischer je upoznao i brojne kolekcionare, antikvare, učenjake, umjetnike i arhitekte toga vremena. Dobio je pristup da uči i radi u atelijeru arhitekta i kipara Giana Lorenza Berninija (1598.–1680.) s kojim je Schorova radionica surađivala. Za vrijeme Fischerovog boravka u Rimu u Berninijevoj radionici značajnu ulogu zauzima arhitekt mlađeg naraštaja, Carlo Fontana (1634./8.–1714.). Fischer ondje uči oblikovanje i izradu medalja te je imao priliku upoznati se s tada nastalim projektima iz prve ruke. No, osobno poznanstvo Fischera i Berninija nije moguće sigurno potvrditi. Ulazak u intelektualne krugove kraljice Kristine Švedske (1626.–89., rex. 1632.–54.) omogućio mu je pristup u privatne zbirke važnih kolekcionara toga razdoblja pa i same kraljice, a uvidom u njih izradio je brojne crteže. Dvije osobe koje su bile povezane s kraljicom Kristinom, a koje su možda i najzaslužnije za Fischerov uron u antikvarnu kulturu, ali i egzotične krajeve onog vremena jesu isusovac i polihistor Athanasius Kircher (1601./2.–80.) te slikar i antikvar Giovanni Pietro Bellori (1613.–96.) za kojega se smatra da je Fischera poučavao metodama znanstvene i arheološke rekonstrukcije prema pisanim izvorima i prema pronađenom novcu. Bellori je i sam posjedovao numizmatičku zbirku koja je kasnije imala značajan utjecaj na Fischerov rad kao izvor za antičke spomenike, a održavao je i kontakte s drugim kolekcionarima pa se može pretpostaviti da je upravo on bio zaslužan za upoznavanje Fischera s kardinalom Flaviom Chigijem (1631.–93.) i njegovom zbirkom antiknih predmeta koje prenosi na papir. Uz pomoć okruženja u kojemu se kretao bio mu je omogućen i pristup najvažnijoj ustanovi za obrazovanje umjetnika u Rimu – Akademiji sv. Luke (Accademia di San Luca) – gdje su svi značajniji učenici i sljedbenici Berninija te slikara i arhitekta Pietra da Cortone (1596.–1669.) radili kao profesori. Ne postoje pisani tragovi da je Fischer pohađao predavanja, ali njegovi radovi svjedoče da je bio barem u suglasju s podukom na Akademiji, jer su ondje osnove rimskog graditeljstva kao i suvremene tendencije koje su se javile u arhitekturi Rima bile nastavne teme.
1679. i 1682. Prva narudžba
Na zahtjev VII. markiza od Carpia, don Gaspara Méndeza de Hara y Guzmán (1629.–87.), španjolskog veleposlanika u Rimu, izradio je dvije brončane medalje za španjolskog kralja Karla II. Habsburga (rex. 1665.–1700.).
1685. Napulj
Don Gaspar Méndez de Haro y Guzmán zbog svojeg je istaknutog mjesta u učenim krugovima Rima imenovan kraljevim namjesnikom u Napulju (1683./4.–87.). Za dvorskog arhitekta poziva Philippa Schora s kojim na put najvjerojatnije kreće i Fischer, tada već njegova desna ruka. Točna godina Fischerovog dolaska u Napulj nije poznata, no najkasnije 1685. boravi ondje. Isto tako malo podataka svjedoči o njegovom radu u Napulju. Radio je crteže vaza iz kolekcije kraljevog namjesnika te je proučavao kolekciju napuljskog arhitekta Francesca Picchiattija (Picchettija) (1619.–94.), a moguće je pretpostaviti da je bio od velike pomoći Schoru u projektiranju i organizaciji svečanosti.
1687.–90. POVRATAK U DOMOVINU
Fischerov povratak u domovinu narudžbama ga je odveo u Beč. Prvu narudžbu dobiva od cara Leopolda I. Habsburškog (rex. 1658.–1705.) za projekt izrade kužnog pila koji će zamijeniti drveni stup postavljen 1679. godine na carev zavjet Presvetom Trojstvu na Grabenu. Istovremeno ga je car angažirao i za izradu štuko dekoracije za mauzolej cara Ferdinanda II. (rex. 1619.–37.) i štajerske linije Habsburgovaca u Grazu. U početku boravka u Beču radi nacrte vaza (kasnije izvedene) te izrađuje medalje i rezbari bjelokost u kojima je portretirao Lodovica Ottavija Burnacinija (1636.–1707.), arhitekta na carskome dvoru, s kojim je surađivao na izradi kužnog pila, a iz tog razdoblja poznata je i njegova medalja neznanog muškarca.
1687./8. Prva arhitektonska narudžba
Dobiva svoju prvu narudžbu kao arhitekt. Za vrtnu palaču kneza Johanna Adama Andreasa von Liechtensteina u predgrađu Beča izrađuje nacrt za paviljon-vidikovac i monumentalna ulazna vrata.
1688. Großer Virtuosi
Knez Anton Florian von Liechtenstein piše pismo svojemu bratu Maximilianu Jakobu Moritzu u kojemu Fischera naziva großer Virtuosi. Fischer je u to vrijeme bio teško bolestan, a brigu o njemu vodio je knez Anton Florian, što je i bio povod pismu u kojemu navodi kako se nada da će „velikog virtuoza“ održati na životu.
ožujak 1689. Učitelj Josipa I. Habsburga
Leopold I. imenovao je Fischera učiteljem perspektive, povijesti i teorije arhitekture svojega starijeg sina Josipa, okrunjenog 1687. godine za ugarsko-hrvatskog kralja. Od tada Fischer nosi titulu kraljevskog dvorskog inženjera (njem. königlicher Hofingenieur).
1689./90. Salzburg
Knez-nadbiskup Salzburga (1687.–1709.) Johann Ernst Graf von Thun-Hohenstein angažirao je Fischera za redizajn parka njegove ljetne rezidencije, dvorca Mirabell (Schloss Mirabell). Tim je projektom započela njihova dugogodišnja suradnja koja će trajati cijelo iduće desetljeće jer je Fischer bio imenovan savjetnikom i nadzornikom gradnji u Salzburgu.
1690.–1705. AUSTRIJSKI BAROK
U posljednjem desetljeću XVII. stoljeća Fischerova karijera doživljava vrhunac. Zbog dobrih odnosa s carskim dvorom (službeno postaje članom kada Josip I. 1694. godine uspostavlja svoj dvor), angažiraju ga brojne plemićke obitelji – Stratmann (gradska palača u Beču, 1692./3.), grof Althann (vrtna palača u predgrađu Beča, 1693.), Eugen Savojski (Zimska palača, 1695.–1700.), Batthyány (palača u Beču, 1699.–1706.). U političkoj klimi koja je isticala nadmoć i veličanstvo carstva i njegova cara, prvenstveno u opoziciji s Francuskom, Fischer je oslanjajući se na visoki rimski barok, francuske uzore XVII. stoljeća, ali i naslijeđe talijanskog manirizma i renesanse, uspio stvoriti stilsku formulu poznatu kao austrijski barok ili carski stil, koji je u potpunosti zadovoljio pristalice tadašnje političke klime u potrazi za pravom njemačkom umjetnosti. Tada dobiva zadatak projektirati carsku rezidenciju – Schönbrunn – čiji prvi projekt datira oko 1688. godine, no impozantno zdanje koje je Fischer zamislio nije bilo moguće izvesti iz financijskih razloga. Drugi projekt za Schönbrunn izradio je prije 1696. (izvedeno 1696. – prije 1712.). Tijekom 1690-ih Fischer nastavlja svoju suradnju u Salzburgu gdje su prema njegovim projektima izgrađene kolegijatska crkva (Kollegienkirche, 1696.–1707.), crkva Presvetog Trojstva (Dreifaltigkeitskirche, 1694.–1702.), a za kneza-nadbiskupa projektira i dvorac u okolici Salzburga (Schloss Kleßheim, 1700.–09.). Također, radi projekte i u Moravskoj i Češkoj – fontanu u Brnu (1690.–96.), projekt za fontanu u Děčínu (njem. Tetschen, prije 1701., neizvedeno). Godine 1696. dobio je zadatak napraviti i projekt za regulaciju Dunava.
1690.
Projektirao je dva privremena slavoluka povodom krunidbe Josipa I. za rimsko-njemačkoga kralja. U podizanju i rješenju tih slavoluka Hanns Jacob Wagner von Wagenfels, učitelj političkih znanosti i povijesti Josipa I., prepoznao je rođenje njemačke umjetnosti, a time je i Fischer primio javno priznanje kao umjetnik (i politički ikonograf). Iste godine Fischer ženi Sophiu Konstantiu Morgner, kćer bilježnika iz Regensburga, s kojom je imao petero djece. Godine 1693. rođen im je drugi sin, Joseph Emanuel Fischer (1693.–1742.), koji je kao i njegov otac postao arhitekt, a zaslužan je za dovršetak Fischerovih projekata nakon njegove smrti.
1696. „von Erlach“
Dopušteno mu koristiti titulu „von Erlach“ koju preuzima od majčinoga prvog supruga, Sebastiana Erlachera.
1699.
Povodom ženidbe kralja Josipa I. i Wilhelmine Amalije Braunschewig-Lüneburg, Fischer projektira trijumfalni ulazak bračnoga para u Beč.
1704. Pruska, Nizozemska (?) i Engleska
Zahvaljujući alijansi Leopolda I. s Engleskom, Nizozemskom i Pruskom, Fischer je imao prilike posjetiti nove saveznice i upoznati se sa suvremenom arhitektonskom produkcijom. Car Leopold I. uručio je Fischeru pismo preporuke za posjet dvoru kralja Fridrika I. Pruskog (rex. 1701.–13.) u Berlinu, kojemu se predstavio s projektom za Lustschloß, no nije dobio odobrenje za njegovu izgradnju. Iz Pruske, najvjerojatnije preko Nizozemske, putuje u Englesku, gdje boravi najkasnije do u jesen 1705. kada se vraća u Beč.
1705. Dekret cara Josipa I. Habsburga
Nakon smrti Leopolda I. 1705. godine, Josip I. nasljeđuje titulu cara Svetog Rimskog Carstva Njemačkog Naroda, čime Fischer dobiva titulu carskog dvorskog inženjera (njem. kaiserlicher Hofingenieur). Iste godine, 24. prosinca, car daje dekret u kojemu Fischera postavlja za glavnog inspektora za gradnju (njem. von nun ahn a. h. g. ihrer K. M. Sambtlicher Hoff- und Lustgebäu Ober-Inspector sein, dafür geachtet und intitulirt werden), službu koju je obavljao sve do svoje smrti.
1705.–21. KASNO RAZDOBLJE
U razdoblju od 1705. do 1721. godine Fischer je, u odnosu na prethodno desetljeće, realizirao manji broj projekata. Razloga je tomu nekoliko – prvi je izbivanje iz domovine od 1704. do 1705. godine te ponovno 1707. godine, potom obveze službe glavnog inspektora za gradnju, a kako i sâm navodi u carskom privilegiju otisnutom u Entwurffu, 1705. godine počinje raditi na svojemu djelu povijesne arhitekture. Tomu treba pridodati i pojavu Fischerovih rivala, koji su izazvali njegovu poziciju dvoru omiljenog arhitekta – Domenica Martinellija (1650.–1718.) i Johanna Lucasa von Hildebrandta (1668.–1745.).
1707. Venecija
Fischer putuje u Veneciju s namjerom da prouči arhitektonsko naslijeđe Andree Palladia (1508.–80.). Iako se ovo putovanje smatra njegovim prvim posjetom Veneciji, postoji mogućnost da je po povratku iz Rima u Beč Fischer već boravio na lagunama. Godine 1717. ponovno je posjetio Veneciju.
1711.–1712.
Dolaskom Karla VI. Habsburga na prijestolje Svetoga Rimskog Carstva Njemačke Narodnosti 1711. godine (vlada do 1740.), Fischer se morao ponovno aplicirati za obavljanje službe glavnog inspektora za gradnju. Za razliku od prijašnjih careva, u vrijeme čije vladavine nije imao suparnika, njegovoj tituli ovaj put je ozbiljno konkurirao Hildebrandt. Kako bi potvrdio svoju poziciju glavnog inspektora za gradnju i dodvorio se caru, Fischer je Karlu VI. posvetio pripremnu verziju rukopisa i grafika – Manuskript, a carski privilegij koji dobiva objavljen je u njegovom Nacrtu povijesne arhitekture.
1715. Karlskirche
Naklonost Karla VI. Fischer je stekao svojim projektom za crkvu posvećenu sv. Karlu Boromejskom u Beču – Karlskirche – za čiju se izgradnju car zavjetovao 1713. godine kako bi spasio grad od kuge. Fischerov projekt prihvaćen je krajem 1715. godine, a kamen temeljac položen je 4. veljače 1716. godine. Uz Karlskirche, Fischeru je bio povjeren još jedan carski projekt, obnova i proširenje carskog dvora (Hofburg), no izvedene su samo carske staje (Hofstallungen) i knjižnica (Hofbibliothek).
1721. Entwurff Einer Historischen Architectur […]
Nakon šesnaest godina rada na svojemu kompendiju povijesne arhitekture, Fischer je 1721. godine u Beču objavio prvo izdanje Nacrta povijesne arhitekture pod naslovom Entwurff Einer Historischen Architectur, In Abbildung unterschiedener berühmten Gebäude des Alterthums, und fremder Völcker, Umb aus den Geschicht=büchern, Gedächtnüß=müntzen, Ruinen, und eingeholten wahrhafften Abrißen, vor Augen Zu stellen.
1723.
Nakon duge i teške bolesti, Johann Bernhard Fischer von Erlach preminuo je 5. travnja 1723. godine u svojemu stanu u ulici Schultergasse u Sternhofu, u blizini stare gradske vijećnice. Sprovod je održan sljedećeg dana, a pokopan je u katakombama katedrale sv. Stjepana.
