“Epistolarna komunikacija kao razmjena misli, ideja, intimnih ispovijesti, političkih apela ili posvetnih predgovora – poslanica u humanizmu kao paneuropskoj pojavi afirmirala se na poseban način. Tome je, između ostalog, pridonijela jezična povezanost koja je humanističkim učenjacima i intelektualcima omogućavala priopćavanje stavova, ideja i svega što su međusobno željeli razmijeniti. U takvom jezičnom, duhovnom i misaonom kontekstu živio je Antun Vrančić, što nam potvrđuje i njegov epistolarij. Glavninu Vrančićeve rukopisne ostavštine, pa tako i pisma, svojedobno je otkupio grof F. Széchényi, a zatim ju je prije smrti oporučno ostavio državi, te se ona danas nalazi u knjižnici Széchényi u Budimpešti. Tu su ostavštinu objavili Lászlo Szalay i Gusztáv Wenzel u seriji Monumenta Hungariae historica Mađarske akademije znanosti, pa se ovaj rad temelji na korpusu pisama što se nalazi u tom izdanju.1 Epistolarij je tiskan, isključivo ili djelomično, u sveukupno 9 svezaka: svesci IX, X, XIX, XX, XXV i XXVI sadrže isključivo korespondenciju u razdoblju od 1538. do 1573. godine, svesci IV i V pisma od 1553. do 1557., svezak VI nekoliko pisama iz 1567. i 1568. godine, koja su napisana za vrijeme Vrančićevih poslanstava u Carigradu, a svezak XXVII sadrži promiscue pisma od 1532. do 1573. godine.”

Sažetak rada: Sorić, D. Klasifikacija pisama Antuna Vrančića. // Colloquia Maruliana… 18, 18 (2009), str. 83-117.