“U nizu istaknutih hrvatskih mislilaca koji su dali zapažen doprinos razvoju zapadnoeuropske znanosti posebno mjesto zauzima Faust Vrančić (Šibenik 1551. – Venecija 1617.). Tijekom života djelovao je kao izumitelj, konstruktor, tehnički pisac, jezikoslovac, filozof, teolog te pisac književnih i povijesnih djela. Dao je značajan doprinos u različitim područjima, a napisao je više djela među kojima se posebno ističu njegov petojezični leksikon Dictionarium (Venecija, 1595.), prvi hrvatski rječnik u koji je uvrstio “ dalmatinski” (hrvatski) jezik u društvo “ pet najizvrsnijih europskih jezika”, te njegovo tehničko djelo Machinae novae (Venecija 1615./16.), koje je zbog svoje važnosti i u novije doba doživjelo nekoliko izdanja: njemačko (Heinz Moos Verlag München, 1965.), talijansko (ur. Umberto Forti, Ferro, Milano, 1968.), mađarsko (Magveto Könyvkiadó, Budapest, 1985.) i hrvatsko (Novi Liber – Zagreb, Gradska knjižnica Juraj Šižgorić Šibenik, 1993.). Obljetnica djela Machinae novae prilika je da se podsjetimo Vrančićevih osobitosti i sagledamo njegove raznolike i sveobuhvatne doprinose u različitim područjima i aspektima ljudskog življenja. Premda nije pisao matematička djela, zanimala ga je matematika. Proučavao je Euklidove Elemente (4. st. pr. n. e.), jedno od važnijih djela antičke znanosti. Euklid, koji se smatra začetnikom aksiomatike, ovim je djelom imao presudan utjecaj na matematiku u sljede- ćih dvadeset stoljeća. Koncem renesanse Elementi postaju temeljem daljnjeg razvoja matematike. Ovo je Euklidovo djelo u svom integralnom obliku bilo nepoznato zapadnoeuropskim matematičarima većim dijelom srednjovjekovlja. Srednjovjekovni matematičari po uzoru na Severina Boetija (480. – 524./525.), najistaknutijeg matematičara srednjega vijeka, koristili su se samo iskazima pojedinih teorema i poučaka, bez upotrebe dokaza i strogog aksiomatskog deduktivnog sustava koji predstavlja bit Euklidovog djela. Prvi prijevodi integralnog djela s arapskog na latinski jezik nastaju u 12. stoljeću. U renesansi se tiskaju prva latinska izdanja Euklidovih Elemenata, a djelo postaje ponešto dostupnije u znanstvenim i matematičkim krugovima. Zanimljivo je da se u franjevačkom samostanu u Šibeniku, koji posjeduje vrijednu zbirku inkunabula, čuva i jedan primjerak inkunabule Euklidovih Elemenata (Venecija, 1482.) kojom se služio sam Faust Vrančić. Sačuvani primjerak iz 15. stoljeća sadrži Vrančićevu rukom dopisanu bilješku i kratku dopunu, vjerojatno dijelom preuzetu iz nekog kasnijeg izdanja Euklidovih Elemenata. Sačuvana inkunabula iz franjevačkog samostana u Šibeniku dragocjeno je svjedočanstvo Faustova interesa i poznavanja matematike budući da je u formalnom obrazovanju, prema željama svoga strica Antuna Vrančića koji je skrbio o njegovom školovanju, bio usmjeren prema humanističkim znanostima.”

Sažetak rada: Borić, M. Faust Vrančić i njegov doprinos razvoju tehničke misli. // Poučak : časopis za metodiku i nastavu matematike 16, 61 (2015), str. 5-13.