Info Panel
Početna  /  Vremenska lenta  /  GLAGOLJAŠKO PJEVANJE
  • Note iz Misse za umervšie, 1707., Zbirka rukopisa i starih knjiga Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, RIIA-8°-13

GLAGOLJAŠKO PJEVANJE

Prevođenjem liturgijskih tekstova rimskih sakramentara s latinskoga jezika na starocrkvenoslaven­ski jezik, još za vrijeme inkulturacijske misije u Moravskoj i Panoniji, razvija se liturgijsko kulturno okru­ženje koje, pored napisane riječi koja se izgovara u bogoslužju, u skladu s liturgijskom tradicijom ima i svoj pjevani dio. U rimskoj se liturgiji razvilo gregorijansko pjevanje kao vlastitost rimske liturgijske baštine, koje napisane molitve u sakramentarima, kasnije u antifonarima i gradualima te brevijarima pjevanjem pridružuje ljepoti nebeske liturgije.

Starocrkvenoslavensko bogoslužje, koje se u Hrvatskoj pojavljuje već početkom 10. stoljeća, pripa­dalo je rimskoj liturgijskoj tradiciji. U prilog tomu govore najstariji sačuvani glagoljski liturgijski izvori, koji su izravni prijevod rimskih latinskih sakramentara svojega vremena. Ovo bogoslužje, kao posebnost rimske liturgijske tradicije, vjerno prati razvoj rimske latinske liturgije, te se od 12. do 16. stoljeća prire­đuju liturgijske knjige rimske liturgije na hrvatskome crkvenoslavenskom jeziku i glagoljičkom pismu. Kako se vjerno slijedi razvoj rimske liturgije u hrvatskome glagoljaštvu, tako se vjerno slijedi i razvoj pjevanih dijelova bogoslužnih čina. U rimskoj latinskoj tradiciji to ostaje gregorijansko pjevanje, a u hr­vatskoglagoljskoj tzv. glagoljaško pjevanje, koje postaje kulturni fenomen ovoga područja rimske Crkve.

Vjerojatno najstariji zapisi pjevanih dijelova rimske liturgije na starocrkvenoslavenskome jeziku na­laze se još u Kijevskim listićima, ali se njihova čvrsta potvrda nalazi u fragmentima hrvatskoglagoljskih brevijara 13. stoljeća te u svim brevijarima i misalima nakon redakcije liturgijskih knjiga rimskog obreda u 13. stoljeću.

Glagoljaško pjevanje očituje se u dvije istaknute posebnosti. Ono radi jezičnih osobina crkvenoslaven­skoga jezika, na koji su prevedeni latinski liturgijski tekstovi, koji ponekad ne čuvaju metriku latinskog izričaja, ne može pratiti gregorijanske napjeve, te zato stvara vlastite pjevane oblike koji su bili obavezni dio bogoslužnoga čina. Upravo radi stvaranja vlastitih pjevanih oblika, glagoljaško pjevanje nema stabi­lan oblik (kao gregorijansko), nego je vlastitost i tradicija onih crkvenih i redovničkih zajednica koje su bogoslužje slavile na crkvenoslavenskome jeziku, a prema tome ima i toliko različitih oblika i načina pjevanja.

Kao što se za crkvenoslavenski jezik može s pravom reći da je, pored latinskoga, drugi jezik rimskog obreda, tako se i za glagoljaško pjevanje može reći da je, pored gregorijanskoga pjevanja, drugi oblik pjevanja u rimskom obredu.

dr. sc. Kristijan Kuhar
Staroslavenski institut