Tridesetogodišnji rat
Prva polovina XVII. stoljeća u Europi obilježena je oružanim sukobima zajednički nazvanima Tridesetogodišnji rat. Početak sukoba označilo je formiranje dvaju suprotstavljenih saveza, a to su Protestantska unija, koju su činili njemački protestantski vladari, a podržavale Danska, Engleska, Švedska i Ujedinjene provincije (Nizozemska), i Katolička unija: katolički vladari koje su podržavali španjolski kralj Filip III. Habsburg (rex. 1598.–1621.) i habsburški car Ferdinand II. Protestantskoj strani pridružuje se 1635. godine i Francuska, kralj Luj XIII. Bourbon (rex. 1610.–43.), od 1643. Luj XIV. Bourbon (rex. 1643.–1715.), objavom rata Španjolskoj, prvenstveno zbog straha od habsburške hegemonije. Rat je okončan 1648. godine potpisivanjem Vestfalskog mira (naziv za dva mirovna ugovora koja su potpisana u Münsteru i Osnabrücku u pokrajini Vestfaliji).
1656. Graz
Nakon 1619. godine Graz gubi status prijestolnice. Za razliku od drugih dvaju središta, Beča i Innsbrucka, kao središte protureformacije postaje i važnim umjetničkim središtem koje je prvenstveno obilježeno potrebama mjesnih crkvenih i plemićkih naručitelja, među kojima se isticala obitelj Eggenberg. U Graz dolaze raditi umjetnici sa sjevera Italije koji donose obrasce talijanskoga manirizma i ranoga baroka, a slučaj je to i u drugim gradovima. Sve do 1680. godine umjetnički izričaj ostaje receptivan, naime radionice domaćih kipara rabe inačice stilskih rješenja iz tadašnjih umjetničkih središta, prvenstveno Italije i Rima, budući da ne postoji austrijska (carska) umjetnost ili austrijski stil.
1657.–1705. Leopold I. Habsburg
Vladavinu Leopolda I. obilježio je rat na dvije fronte – na jednoj je ratovao s Osmanlijama, a na drugoj s Lujom XIV. Francuska je i nakon Tridesetogodišnjega rata pokušavala aneksijom njemačkih zemalja i ratovanjem sa Španjolskom uspostaviti francusku hegemoniju u Europi te time dodatno, u odnosu na zaključke Vestfalskoga mira, oslabiti položaj cara. Leopold I. stoga je odlučio svoju moć uspostaviti kroz jedinstvo katoličkih habsburških zemalja.
Papinska Država u XVII. stoljeću
Rim je kao središte Papinske Države u XVII. stoljeću doživio građevinski procvat u namjeri da se uspostavi njegov autoritet Grada, središta kršćanskog svijeta i da se kao takav objavi Urbi et orbi. Urbanistička preobrazba grada i program javnih radova od strane papa viđen je kao prostorni renovatio u odnosu na Reformaciju, koji je nakon Tridentskog sabora (1545.–63.) trebao potvrditi novi uzlet Katoličke crkve. Već potkraj XVI. stoljeća urbanističkim planovima Siksta V. Perettija (pontus. 1585.–90.), određena je struktura baroknoga grada čiju okosnicu čine monumentalne građevine i trgovi te perspektivno moćne komunikacijske osi među njima. Taj graditeljski uzlet nastavili su i njegovi nasljednici, Pavao V. Borghese (pontus. 1605.–21.) i Urban VIII. Barberini (pontus. 1623.–44.) pod čijim pontifikatom svoje djelovanje započinju arhitekti i kipari Gian Lorenzo Bernini, Francesco Borromini (1599.–1667.) i Pietro da Cortona. Njihovim djelovanjem započinje razdoblje visokog baroka koje će trajati sve do kraja pontifikata Aleksandra VII. Chigija (pontus. 1655.–67.). U tome razdoblju izgrađene su brojne barokne palače, crkve, trgovi s fontanama i obeliscima. Piazza del Popolo, Piazza Navona s Berninijevom fontanom Četiriju rijeka (Fontana dei Quattro Fiumi) kao i njegove kolonade na trgu sv. Petra (Piazza San Pietro) te Michelangelovo rješenje za Kapitolij (Piazzu del Campidoglio) pružali su vizualni spektakl u kojemu su se prožimali svi oblici umjetničkog izražaja mijenjajući sliku grada. Godine 1676. vlast u Papinskoj Državi preuzima Inocent XI. Odescalchi (do 1689.) za čijeg je vremena država bila uključena u ratne sukobe, prvenstveno one s Osmanskim Carstvom (Sveta liga kao protuosmanski savez osnovana je na inicijativu Inocenta XI.) i Francuskom. Papa Inocent XI. bio je iznimka u odnosu na svoje prethodnike: dok su oni bili promotori graditeljskog preoblikovanja Rima, on je u povijesti zapamćen kao reformator papinske administracije i autoriteta Papinske Države. Iako se u njegovo vrijeme malo gradi, Rim postaje važnim intelektualnim središtem koje se formira prvenstveno oko švedske kraljice Kristine. U grad pristižu brojni strani umjetnici kako bi proučavali djela suvremenih arhitekata, ali i antičke spomenike i antikvarnu kulturu. U to vrijeme javlja se misao o znanstvenim metodama rekonstrukcije građevina prema antičkom novcu, medaljama i starim rukopisima pa u grad stižu i brojni antikvari kako bi se upoznali s novim tendencijama u arheologiji. Tu misao gorljivo je promovirao Giovanni Pietro Bellori, koji je bio nadzornik iskapanja za vrijeme Klementa X. Altierija (pontus. 1670.–76.) te povezan s kolekcijama kraljice Kristine Švedske. Zanimanje za antičke spomenike bilo je i razlog mode toga vremena da sakupi i objedini velik broj zbirki u zajedničkom prostoru i s mogućnošću da ih se pokaže. Najpoznatiji takav kabinet, uz zbirke kraljice Kristine, Vatikanski i Kapitolinski muzej, bio je onaj Athanasiusa Kirchera u kojemu je zabilježen poseban interes sakupljača za izvaneuropske civilizacije.
1679. Kuga u Austriji
Epidemija kuge koja je u Austriju stigla preko Ugarske uzrokovala je veliku depopulaciju stanovništva.
1683. Opsada Beča
Nakon Žitvanskoga mira 1606. godine utvrđene su granice između habsburških zemalja i Osmanskoga Carstva te je započelo razdoblje mira koje je trajalo sve do 1663. godine, kada osmanska vojska kreće u napad na Ugarsku i Hrvatsku. Godine 1683. osmanska je vojska krenula u svoj posljednji pohod u srednju Europu, prema Beču koji je bio pod opsadom dva mjeseca.
1683. Habsburške zemlje
Uspješnom obranom Beča od Osmanlija te pronalaženjem novih saveznika u Papinskoj Državi, Veneciji i Poljskoj (Sveta liga, 1684.), Leopold I. uspio je zaustaviti daljnji prodor osmanske vojske u Europu. Eugen Savojski, kojega je car Leopold I. 1697. godine imenovao zapovjednikom carske vojske, pobjedonosno ratuje protiv Osmanlija na ugarsko-hrvatskom prostoru. Naposljetku, mirom u Srijemskim Karlovcima Habsburška je Monarhija, odnosno Ugarsko-Hrvatsko Kraljevstvo povratilo velike dijelove Ugarske, Transilvaniju i najveći dio Slavonije. Združivanjem u Veliku alijansu (Augsburšku ligu) 1689. godine, Engleska, Nizozemska i Španjolska mirom su u Rijswijku 1697. godine nakon Devetogodišnjega rata zaustavile napore Luja XIV. za francuskom prevlašću u središnjoj Europi. Razdoblje koje je uslijedilo obilježeno je restauracijom carske moći koja je bila financijski i vojno oslabljena u brojnim ratovima. Glavni je grad bio razrušen, posebice njegova predgrađa, a kuga je također ostavila traga na svakodnevnom životu Bečana. Leopold I. želio je uspostaviti vladavinu apsolutizma te biti vladar ravnopravan Luju XIV., stoga je u fokusu ponovnog uspostavljanja moći bila njezina prostorna reprezentacija. Obnova grada prolazi u znaku talijanskih arhitekata, graditelja, dekoratera, majstora obrtnika, odnosno cjelokupna umjetnička ostvarenja provode talijanski umjetnici. Istovremeno se na carskome dvoru javila politička struja u potrazi za nacionalnom umjetnosti koja ne bi bila imitacija stranih stilova te koja bi mogla prikazati svu veličanstvenost carstva i dvora, a time i transformirati Beč u važno europsko središte umjetnosti kao opoziciju Parizu.
1685. Napulj
Nakon 1503. godine Napulj postaje dijelom Španjolskog Kraljevstva sve do Rata za španjolsko nasljeđe (1701.–1714.). Izravnu vlast španjolskoga dvora u Napulju su provodili namjesnici. Tijekom dvaju baroknih stoljeća Napulj je postao važnim umjetničkim centrom u kojemu su djelovali brojni umjetnici, između ostalih Michelangelo Merisi da Caravaggio (1571.–1610.) i Bernini, koji je i rođen u Napulju.
1687. Salzburg
Johann Ernst Graf von Thun-Hohenstein postaje knez-nadbiskup Salzburga. Kao i politička struja na carskome dvoru, imao je averziju prema stranim umjetnicima, talijanskima prvenstveno, koje je kao pokrovitelj umjetnosti prestao angažirati za važne arhitektonske realizacije u Salzburgu.
1687. Josip I. Habsburg, ugarsko-hrvatski kralj
Godine 1687. devetogodišnji je Josip I., prvorođeni sin Leopolda I., okrunjen za ugarsko-hrvatskoga kralja.
1690. Josip I. Habsburg, rimsko-njemački kralj
Godine 1690. Josip I. okrunjen je za rimsko-njemačkog kralja.
Kraljevina Pruska
Pod vlašću izbornih knezova Brandenburških Pruska je u XVII. stoljeću počela doživljavati svoj povijesni uspon, posebno za vrijeme vladavine Fridrika Vilima (rex. 1640.–88.). Pruska postaje kraljevstvom, sin Fridrika Vilima uzma titulu pruskog kralja te vlada od 1701. kao Fridrik I. Pruski. Njegovu vladavinu obilježio je procvat znanosti, umjetnosti i kulture. Osnovao je sveučilište, znanstvenu i umjetničku akademiju u Berlinu.
1701. Rat za španjolsku baštinu
Rat za španjolsku baštinu započeo je nakon izumiranja španjolske loze Habsburgovaca smrću Karla II. Habsburga 1700. godine. Pravo na prijestolje polagala je Francuska jer ga je kralj Karlo II. ostavio Filipu Bourbonu, unuku Luja XIV., što bi znatno poremetilo europsku ravnotežu sila uspostavljenu Vestfalskim mirom. Habsburgovci su htjeli zaštiti prava vlastite loze na španjolski tron na koji je legitimno polagao pravo Leopoldov drugorođeni sin Karlo. Budući da su mnoge države u francuskom preuzimanju vladavine nad španjolskim posjedima vidjele ponovnu prijetnju francuske hegemonije u Europi, Pruska, Nizozemska i Engleska postale su saveznice cara Leopolda I. Iako su Francuzi bili poraženi, za ravnotežu sila nije bilo prihvatljivo da Karlo Habsburg preuzme prijestolje. Naime, kako je bio ostao jedini živući nasljednik, već potkraj rata postao je car pa bi krunjenje i španjolskom krunom značilo da bi jedna osoba u svojoj vlasti držala većinu Europe. Rat je okončan mirovnim ugovorima u Utrechtu 1713. i Rasttatu 1714. godine, kojima je određeno da španjolsku krunu ipak preuzima Filip V. Bourbon (rex. 1700.–1724., 1724.–1746.), uz odricanje prava naslijeđa na francusko prijestolje kako se kraljevstva ne bi ujedinila.
1705. Josip I. Habsburg, rimsko-njemački car
Nakon smrti Leopolda I., prijestolje nasljeđuje Josip I., ugarsko-hrvatski i rimsko-njemački kralj, od 1705. rimsko-njemački car i češki kralj do 1711. godine.
1711. Karlo VI. Habsburg, rimsko-njemački car
Prijestolje nakon smrti Josipa I. preuzima Karlo VI., njegov mlađi brat i drugorođeni sin Leopolda I. te vlada sve do 1740. godine. Godine 1713. donosi Pragmatičku sankciju kojom je regulirano pitanje nasljedstva ukoliko linija ostane bez muških potomaka, što omogućuje njegovoj kćeri Mariji Tereziji (rex. 1740.–1780.) da ga naslijedi.
